Tijelovo u Gospiću
U gospićkoj Katedrali na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, 31.5.2018. svečanu svetu misu i tijelovsku procesiju predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Koncelebrirali su njegov tajnik i kancelar biskupije preč. Mišel Grgurić, župnik preč. Marijo Vazgeč i župski vikar u Senju vlč. Nikola Prša, a asistirali su bogoslov Karlo Špoljarić iz Perušića, bogoslov Josip Tomljanovića iz Senja kojem je nakon propovijedi Biskup podijelio službu akolitata te Mario Kralj iz Oroslavlja kojeg je Biskup primio kao kandidata za red đakonata i prezbiterata.
Biskup je na početku propovijedi naglasio: „Slavimo svetkovinu Isusova Presvetog Tijela i Krvi i iskazujemo zahvalnost našem Spasitelju na velikoj iskazanoj ljubavi da je htio ostati s nama na vidljiv način i biti nam hrana na našem teškom putu prema obećanoj domovini. Isus je bio svjestan težine puta njegovih učenika te da će im biti potrebna nebeska snaga da ustraju i ne klonu duhom. Govorio im je otvoreno o patnjama koje ih čekaju: „Mene su progonili i vas će progoniti“. Uz ove navještaje uvijek je bilo i njegovo jamstvo: „Ne bojte se, ja sam s vama“. To se i ostvarilo. Bili su proganjani, šibani, po zatvorima maltretirani, ali nikada nisu izgubili radost. Djela apostolska govore kako su Pavao i Sila dobro izbatinani, zatvoreni vezanihnogu u velike klade, ali su u zatvoru pjevali i slavili Boga tako da su se drugi zatvorenici čudom čudili. Snaga s kojom su sve podnosili nije bila ljudska nego Božja. Još u Starom zavjetu imamo pralik euharistije u mani koju Bog daje kao hranu narodu koji putuje prema obećanoj zemlji. Bez te hrane narod ne bi izdržao. Veliki prorok Ilija u jednom momentu bez snage i volje za život leže pod jednu smreku i moli Gospodina da ga uzme jer ne može više. Tada mu Bog daje misteriozni kruh s kojim je prorok putovao 40 dana i 40 noći, bez zastoja. U njega je ušla neopisiva snaga koja nije došla iz njegovih mišića, nego od Boga. U prvom čitanju čuli smo kako narod sklapa savez s Bogom na Sinaju. Obećava Bogu vjernost, a Bog mu jamči da će biti njegova snaga i zaštita u sadašnjosti i budućnosti. U tom savezu narod prinosi Bogu za žrtvu jednog junca. Krvlju ove žrtve Mojsije škropi narod da po tom savezu uđu u krvno srodstvo s Bogom, u rodbinsku vezu s Bogom. Kada su Izraelci izlazili iz Egipta slavili su Pashu, blagdan izlaska iz ropstva. Trebalo je pripremiti janje koje se blagovalo u obitelji, a krvlju od janjeta premazali su dovratnike svojih kuće i tako bili pošteđeni pomorstva prvorođenaca. Sve ovo slike su Isusa i njegove krvi! Poslanica Hebrejima koju smo slušali, daje tu usporedbu s naglaskom da su sve te slike Staroga zavjeta došle do punine u Isusu Kristu i njegovoj žrtvi na križu. Prema Markovu evanđelju koje smo također upravo čuli, Isus slavi svoju zadnju Pashu na zemlji. Tu Isus kruh i vino pretvara u svoje tijelo i krv. Nakon ovoga čina Isus se zaputio prema Maslinskoj gori, odnosno Getsemanskom vrtu, gdje započinje njegova teška muka. Euharistija je prvim kršćanima bila od životne važnosti. Mnogi su imali iskustvo da su im sa blagovanjem euharistije nestajale određene fizičke patnje, određeni bolovi. Neki su i u mučeništvu posvjedočili da ne osjećaju patnju, nego imaju osjećaj da netko drugi trpi umjesto njih. Prvi kršćani nedjelju su čekali s velikom radošću. Za nedjelju se govorilo: 'Tko je taj dan žalostan čini grijeh.'Važnost euharistijskih susreta za kršćane otkrili su i rimski carevi koji su progonili kršćane, napose Dioklecijan, pa im je bio glavni zadatak uništavati kršćanska mjesta sastajanja i njihove svete knjige. To se vidi iz nekih procesa kršćanima gdje im je sudac znao reći: 'Ne pitam te jesi li kršćanin, nego da li ideš na sastanke?' Euharistijski susreti vjernički formiraju zajednicu. U Euharistiji su se svi najjasnije prepoznavali kao braća i sestre i u tom duhu su rasli. Tu se događala razmjena dobara, pomaganje najsiromašnijima. Tu se stvaralo bratstvo i sestrinstvo, tu se raslo u iskustvu da su svi jedno srce i jedna duša. Tu se čitala i tumačila Božja riječ i tako raslo u boljem poznavanju Boga.“ Biskup je na kraju dodao pitanja: „Do koje je mjere naša Euharistija danas, slična onoj koju je slavila prva kršćanska zajednica? Do koje je mjere Euharistija danas slavlje koje nas ispunja radošću i snagom? Do koje mjere po euharistiji više postajemo braća i sestre i nosimo veću brigu i odgovornost jednih za druge?“
Nakon sv. mise slijedila je tijelovska procesija ulicama grada u kojoj su sudjelovale udruge, prvopričesnici, Gospićka garda Vukovi, puhački gradski orkestar, katedralni pjevački zbor pod ravnanjem Franje Puškarića i veći broj vjernika. Baldahin su nosili vatrogasci. Kad se procesija vratila u katedralu otpjevalo se himan Tebe Boga hvalimo i svečanost je završila blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom i pjesmom: „Ne ostavi nas nigdar“.
s. RobertinaMedven
foto L.S.
