Nadbiskup Devčić predslavio naslovnu svetkovinu gospićke katedrale Navještenja BDM -  Blagovijest      

Dana, 9. travnja  Blagovijest, kao naslovnu svetkovinu gospićke katedrale Navještenja BDM, župa Gospić proslavila je vrlo  svečano sv. misom  u 17 sati. Raspjevana  zvona  pozdravila su dolazak  procesije  od dvorane Caritasa do katedrale koju su predvodili ministranti, mladi, školska djeca i odrasli u narodnim nošnjama, članovi gospićke garde Vukovi, predstavnici vojske i policije, te bogoslovi, svećenici i biskupi. Uz spomenute, svečanost su uzveličali, ličko-senjski župan Darko Milinović, gradonačelnik Gospića Karlo Starčević sa suradnicima, ravnatelji škola, čelnici,  članovi udruga i ustanova te brojni župljani. Na početku je biskup domaćin, mons. Zdenko Križić pozdravio goste:

„...Slavimo svetkovinu Gospodinovog navještenja. Radostan sam da među nama mogu pozdraviti biskupe naše metropolije i naše susjede. Prije svega predvoditelja ovog misnog slavlja nadbiskupa riječkog mons. Ivana Devčića. Sigurno vam je poznato da je on rodom iz Krasna, iz naše biskupije. Stoga, kada dolazi u našu biskupiju ne dolazi kao gost, nego dolazi u svoju biskupiju. Želimo mu dobrodošlicu i zahvaljujemo da će predvoditi ovo slavlje. Pozdravljam biskupa porečkog i pulskog mons. Dražena Kutlešu, biskupa krčkog mons. Ivicu Petanjka, biskupa šibenskog mons. Tomislava Rogića za koga znate da je bio do prije manje od dvije godine svećenik naše biskupije i za njega vrijedi ono što sam rekao za mons. Devčića. Dolazi u ovu biskupiju ne kao gost, nego dolazi k svojima. Pozdravljam naše biskupe u miru, vrlo zaslužne: mons. Valtera Župana, biskupa krčkog, mons. Antu Ivasa biskupa šibenskog i mons. Milu Bogovića našega biskupa umiru. Nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić nije mogao s nama ostati cijeli dan. Morao je poći, ali ga ovdje predstavlja svećenik njegove nadbiskupije preč. Roland Jelić. Također pozdravljam i sve druge nazočne svećenike: rektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci dr. Maria Tomljanovića i druge svećenike iz nama susjednih biskupija kao i svećenike iz naše biskupije, bogoslove, sjemeništarce, sestre i sve ostale nazočne.“Potom je pozvao nadbiskupa Devčića da započne euharistijsko slavlje.

       Nadbiskup Devčić pristupio je oltaru, pozvao prisutne da se skruše na početku sv. mise i zamole Gospodina za oproštenje.

 Izrekao je sljedeću propovijed:

Preuzvišeni oci biskupi, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici laici!

1. Slavimo svetkovinu Navještenja Gospodinova ili Blagovijest. Navještenje rođenja božanskoga Spasitelja Isusa Krista doista je blagovijest, tj. dobra vijest, radosna vijest od koje veća i sretnija za nas ne postoji jer ona se odnosi na naše vječno spasenje. U moru loših vijesti koje nas dnevno zapljuskuju, do nas stižu i vijesti o nekim dobrim i poželjnim prolaznim stvarima i događajima. Na primjer, kada doznamo da bolest od koje boluje netko naš ili mi sami nije zloćudna,  sigurno je to dobra vijest kojoj se radujemo i koja nas smiruje. Ali ona se ne može usporediti s viješću da nam dolazi Spasitelj koji će nas osloboditi od vječne smrti, koja je posljedica naših grijeha. Tu više nije riječ o nekom prolaznom dobru kojemu se radujemo kad ga postignemo, nego o vječnom dobru, o vječnoj sreći koju nam Bog dariva šaljući nam svoga Sina da nas oslobodi ropstva grijeha i podari nam vječni život. To je vijest koja potvrđuje da je Bog 'Emanuel', 'S nama Bog', tj. Bog koji s nama dijeli našu sudbinu, koji nam je blizak iako smo se mi udaljili od njega; koji nam oprašta grijehe kojima smo ga uvrijedili te nas čak toliko ljubi da nam za Spasitelja šalje svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista.

2. Tu blagu, dobru vijest koju anđeo Gabrijel, poslan od Boga, donosi nazaretskoj djevici Mariji, pozdravljajući je: 'Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom!' (Lk 1, 28) i ohrabrujući je riječima: 'Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega' (Lk 1, 30-32), Bog je  tijekom ljudske povijesti dugo najavljivao po prorocima i posredstvom saveza s Noom, Abrahamom i, na koncu, s Izraelcima na Sinaju. Sve je to on činio kako bi u srcima ljudi održao živom vjeru u njegovu blizinu i očinsku zaštitu. Na razne je načine on tijekom stoljeća i tisućljeća spremao ljude za dolazak njegova jedinorođenoga Sina kojega je odlučio, kad dođe punina vremena, poslati da obnovi ono što je čovjek grijehom pokvario i uništio, odnosno da 'potraži i spasi što je bilo izgubljeno', kako je Isus sâm, prema sv. Luki, definirao svoju misiju (Lk 19, 10). Navještenje Gospodinovo ili Blagovijest početak je tog konačnog ostvarenja Božjega plana spasenja, što će se dogoditi zahvaljujući Isusu Kristu, jedinorođenom Sinu Božjemu, kojega će, kako smo čuli u današnjem evanđelju, Djevica Marija po Duhu Svetom začeti i roditi. Budući da će on biti ne samo pravi Bog nego i pravi čovjek, Djevica Marija koja će ga roditi bit će Majka Božja, i tako će je Crkva neprestano štovati i oslovljavati.

3. U nizu patrijarha, proroka i svih onih koje je Bog izabirao da po njima u čovječanstvu drži živom vjeru i nadu u konačno oslobođenje od okova grijeha i smrti, Mariji pripada posebno mjesto, ne samo zbog toga jer je ona zadnja u tom dugom nizu suradnika koje je on pozivao na sudjelovanje u pripremi  ostvarenja spasenja čovjeka i svega stvorenoga, nego poglavito jer je rođenjem od nje obećani božanski Spasitelj konačno zakoračio u našu povijest, podijelio s nama našu gorku sudbinu i svojom nam mukom, smrću i uskrsnućem otvorio vrata vječnoga života. Svi koje je Bog izabrao da mu služe u pripremi Spasiteljeva dolaska bili su nadahnuti i vođeni Duhom Svetim, ali nitko na način kako je to bila Marija. Ona je, kako Crkva vjeruje i ispovijeda, začeta bez ljage istočnoga grijeha, a anđeo ju je u trenutku navještenja, kako smo upravo čuli u današnjem evanđelju, nazvao 'milosti puna' (Lk 1, 28). Dakako, nije punina milosti bila Marijina zasluga nego ničim zaslužen Božji dar u kojemu joj je Bog sama sebe priopćio s ciljem da je pripremi za božansko majčinstvo, 'tj. za zadaću da svojim ljudskim rađanjem ljudima donese Sina Božjega', kako kaže Leo Scheffczyk. 

4. No koliko je ona u odnosu na ostale Božje suradnike iznimna po daru milosti, koju je primila u punini, toliko je također, nenadmašiva u suradnji s Božjom milošću. O toj spremnosti i raspoloženosti za suradnju s Bogom svjedoči posebno njezin odgovor anđelu koji joj je navijestio da će milošću Božjom biti majka Isusa, Sina Božjega. Ona je, naime, odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!' (Lk 1, 38). Takvim 'evo me', takvom posvemašnjom raspoloživošću ona je Bogu odgovarala na sve što je od nje tražio u bilo kojoj životnoj situaciji, premda često nije znala kako će se to ostvariti. Zbog toga je, sigurno ne jedanput, Bogu postavljala pitanja poput onoga što ga je postavila anđelu kod navještenja: 'Kako će to biti?' Kao što je znala da bez muža ne može začeti dijete, tako je znala i osjećala da mnogo toga što Bog od nje zahtijeva i očekuje, nadilazi njezine sposobnosti i sile. Ali iskustvo čudesnog začeća ulijevalo joj je pouzdanje da joj ni u drugim situacijama neće uzmanjkati Božja pomoć, tj. da će Duh Sveti i sila Svevišnjega uvijek biti s njom i pomagati joj, onako kako samo Bog zna i može, ondje gdje njezine ljudske moći neće biti dostatne. Tako se ona Bogu uvijek potpuno stavljala na raspolaganje, govoreći: 'Neka mi bude po riječi tvojoj!' Tom potpunom predajom u ruke Božje ona je sigurno bila uzor Sinu dok je u Getsemanskom vrtu molio: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti' (Mt 26, 39).  U tom smislu ona je bila učenica i učiteljica. Učenica, jer je dobro poznavala svoga Sina koji je za sebe rekao: 'Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo' (Iv 4, 34). Ali kao majka potpuno predana u Božje ruke, bila je i njegova učiteljica, kao i svih onih koji su povjerovali njegovoj riječi i pošli za njim. A među njima smo i mi. Dakle, ona je i nama učiteljica, ali i majka, jer nas je Isus njoj predao dok je visio na križu. 

5. Ne možemo također, ne primijetiti da Marija nije bila samo primateljica radosne ili blage vijesti nego i njezina posrednica, odnosno donositeljica. Tako je vidimo kako žurno  polazi na dalek put da svoju rođakinju Elizabetu obraduje radosnom viješću koju je primila. Zato nam je Marija učiteljica ne samo kako se radosna ili blaga vijest od Boga otvorena srca i s potpunom raspoloživošću prima nego i s kakvom je revnošću i radošću i mi trebamo donositi drugima. Svaka vijest, da bi bila vijest, mora imati onoga tko je donosi i onoga tko je prima i dalje prenosi, kako bi se u svako doba moglo ostvariti ono o čemu psalmist pjeva: 'Al' po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu' (Ps 19, 5). Božja riječ, Božja Blagovijest treba uz pomoć Isusovih učenika, a to smo i mi, dosegnuti sve ljude, tako da nitko ne ostane bez nade i utjehe koju ona sadrži. Elizabeta se, zajedno s djetetom koje nosi pod srcem, tj. s budućim Ivanom Krstiteljem, neizrecivo raduje čim je ugledala Mariju i čula njezin pozdrav. Ispunjena Duhom Svetim ona Mariji zanosno kliče: 'Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!' (Lk 1, 42). A Marija na to odgovara svojim: 'Veliča duša moja Gospodina…!' (Lk 1, 46). O, kamo sreće kad bi i nas mnogi tako blagoslivljali kao Elizabeta Mariju jer smo im pomogli da se susretnu s Isusom Kristom, njihovim i našim Spasiteljem, pa da se i mi zbog toga pridružimo Mariji i zajedno s njome Bogu pjevamo njezin 'Veliča'! 

6. Draga braćo i sestre, Marija i Elizabeta slika su Crkve kao zajednice vjernika koja blagu, dobru i zato Radosnu vijest od Boga prima, u svom srcu prebire, njome se oblikuje i tako oblikovana drugima je naviješta i s njima dijeli. Primiti Radosnu vijest, a ne navijestiti je i ne podijeliti s drugima, nije drago Bogu, a šteti onima koji je od nas nisu čuli. Bog želi da njegova blaga, dobra vijest dopre do svih ljudi i za to treba svakog od nas, kao što je trebao Mariju. On želi da je svi ljudi prime te da ga mi, zajedno s njima, poput Marije i Elizabete, hvalimo i blagoslivljamo zbog velikih djela koja nam je učinio. Ne odazvati se Bogu i ne staviti mu se za tako dobru i plemenitu stvar na raspolaganje znak je nezahvalnosti i nebrige za spasenje drugih. To je nemar sličan onome koji pokazujemo prema slabima i nemoćnima oko sebe, koji traže našu pomoć i solidarnost, a mi za to ne marimo. Isto tako, ne truditi se svoju djecu prosvijetliti vječnim svijetlom, nadom i ljubavlju Božje radosne vijesti, znači uskratiti im nešto što im u životu može biti ono što je štap hromom. Stoga je znak velika egoizma takvu vijest ne širiti i ne brinuti se da što veći broj ljudi za nju čuje, u njoj nađe utjehu i ohrabrenje. Uskratiti nekome takvu vijest znači svjesno ga ostaviti u njegovoj duhovnoj neinformiranosti, obeshrabrenosti i besciljnosti.

7. Zato je, braćo i sestre, sveta zadaća Crkve, a to znači i svakog njezinog člana, širiti Božju blagu, dobru vijest koju nam je on objavio. Bog očekuje da budemo poput anđela Gabrijela koji je tu vijest donio Mariji i da slijedimo Mariju koja je, čim ju je čula i primila, pohitala priopćiti je rođakinji Elizabeti. Neka nam uzor budu i prvi Isusovi učenici koji su svojim prijateljima i drugovima govorili o Isusu kad su ga upoznali i sve pozivali da dođu i osobno se s njim susretnu. A kad su ih Isusovi protivnici pokušali ušutkati, Petar je u ime svih izjavio: 'Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo' (Dj 4, 20). Pavao će pak svojim Korinćanima napisati: 'Jao meni, ako Evanđelje ne naviještam!' (1 Kor 9, 16). Molimo, braćo i sestre, da takvu svetu odgovornost za naviještanje i svjedočenje Radosne vijesti, kakvu je imao sv. Pavao, i takvu hrabrost, kakvom se suprotstavio sv. Petar onima koji su ga htjeli ušutkati, Gospodin i nama udijeli, tako da ne šutimo tamo gdje trebamo o Bogu govoriti, nego da nas, kao sv. Pavla, obuzme sveti strah na samu pomisao da odustanemo od naviještanja Isusova evanđelja svim ljudima, a posebno svojoj djeci, rodbini, prijateljima, kolegama na poslu i svima koje na svome životnom putu susretnemo. Štoviše, živimo tako da nas ljudi počnu pitati zašto takav život provodimo, a mi im tad mognemo odgovoriti da je to zato jer smo učenici Isusa Krista kojega je Bog poslao za Spasitelja svih ljudi.  Amen.“

 Pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem i uz orguljsku pratnju vjeroučitelja dipl. mag. Franje Puškarića.Na kraju je nadbiskup Devčić čestitao blagdan svima i istaknuo da su danas biskupi na svom sastanku razgovarali o zajedničkim pothvatima kao što je bogoslovija, sjemenište, svećenički dom, ženidbeni sud i drugi zajednički ciljevi. Potom je župnik preč. Mario Vazgeč zahvalio biskupima, svećenicima, bogoslovima i vjernicima koji su svojom prisutnošću uzveličali ovo župno slavlje. Dvije župljanke u narodnim nošnjama uručile su Nadbiskupu prigodni dar ličkih specijaliteta.

      Nakon mise održan je u  dvorani biskupije domjenak za uzvanike biskupa mons. Križića, a u župnoj dvorani za župne suradnike.

  Tekst     s. RobertinaMedven

  Foto       Milan Starčević