Vazmeno bdijenje u gospićkoj katedrali
(Gospić, 31. 3. 2018.) -Vazmeno bdijenje, 31. ožujka u Gospiću, počelo je Službom svijetla s blagoslovom ognja u parku uz Katedralu u 21,00 sat. Na tom ognju gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, koji je predvodio obrede i misu bdijenja u zajedništvu s gospićko-senjskim biskupom u miru mons. dr. Milom Bogovićem, tajnikom i kancelarom preč. Mišelom Grgurićem i župnikom preč. Mariom Vazgečem, zapalio je uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista, a zatim su svi u procesiji ušli u Katedralu. Nakon obrednog pozdrava uskrsnoj svijeći slijedio je Vazmeni hvalospjev za koji je Biskup rekao da je ispjevan ovoj presvetoj noći koja je jedina bila svjedokom Isusova uskrsnuća. Hvalospjev ovu noć naziva blaženom: „O blažene li noći koja je jedina bila dostojna znati vrijeme i čas u koji je Krist uskrsnuo od mrtvih. Ovo je noć o kojoj je pisano: 'I noć će sjati kao dan, i noć mi je svijetlo u radosti mojoj'.“
Biskup je nakon biblijskih čitanja izrekao sljedeću propovijed: „Draga braćo i sestre, evo nas okupljene u ovoj noći da proslavimo Dan Gospodnji, spomen na Isusovo uskrsnuće. Slavimo događaj koji je promijenio svijet i dao smisao ljudskom životu. Kad je na Veliki petak, u teškim mukamana križu završio svoj ovozemaljski život Bogočovjek Isus Krist, s njim su umrle i sve nade koje su njegovi učenici u njega polagali. Oni su se, razočarani, udaljili i njih pod križem više nije bilo. Razbježali su se u strahu da ne bi i sami došli na udar Isusovih neprijatelja. Oni su bili svjedoci mnogih Isusovih čudesnih djela, božanske moći koju jeposjedovao, ali i svjedoci njegove potpune nemoći u procesu muke i stradanja. Isus im je u više navrata govorio o svojoj patnji i smrti i uvijek ponavljao da će treći dan uskrsnuti, ali taj navještaj trećeg dana i uskrsnuća nije dopirao do njihova srca i uma. Patnja i smrt, kako onda tako i danas, imaju svoj zastrašujući aspekt koji se silno opire vjeri i nadi u uskrsnuće.
S Isusovim ukopom pokopane su i sve njihove nade što potvrđuju i učenici koje je Uskrsli susreo na putu uEmauskad mu govore: 'Razapeše ga, a mi smo se nadali da je on onaj koji će spasiti Izraela. 'Nadali su se, ali više ne. Isus je u grobu, grob je zapečaćen, navaljen je veliki kamen, sve je izbrisano.Međutim, kada su ljudi izgubili svaku nadu, Bog iznenađuje. U vrtu, gdje je nekoć Adam svojim grijehom pokopao ljudski rod, evo Krista koji svojim uskrsnućem ljudskom rodu vraća novi život.Kako se dogodilo to uskrsnuće, evanđelisti ne opisuju niti jednom riječju. Oni nisu bili svjedoci toga. Jedini svjedok bila je ova sveta noć.
Evanđelist Marko, kako smo čuli u evanđeoskom odlomku, navodi tri žene koje su došle na grob, u nedjelju u zoru pomazati Isusovo tijelo. Krenule su ne razmišljajući kako će uopće doći do Isusova tijela. Na grobu je ogroman kamen kojione nikako ne bi mogle maknuti. Naći nekoga da im pomogne, u ranu zoru, nije bilo realno očekivati. One o tome putem razmišljaju i o tome se pitaju, ali ne odustaju od puta. No, na njihovo iznenađenje nalaze da je kamen s groba maknut teumjesto mrtvog tijela u grobu vide živo biće, mladića u bijelom koji im govori: 'Tražite Isusa, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta gdje ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti.' Evanđelist kaže: 'One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu.’
Reakcija žena je normalna. I svatko od nas bi učinio to isto.Tko bi od nas bio toliko hrabar da se ne bi uplašio i udario u bijeg, nakon što čuje neke glasove iz groba! Ženama nije ni na kraju pameti da je Isus uskrsnuo. Zaključile su, posve logički, da je netko maknuo Isusovo tijelo. Najvjerojatnije njegovi neprijatelji. Kad su dočuli tu vijest, na grob dolaze i Isusovi učenici i ponašaju se kao i žene. Ne misle da je Isus uskrsnuo, nego se, kako piše evanđelist Luka, snebivaju gledajući prazan grob. Dakle, uočavamo da nitko od ovih koji su našli prazan grob nije zbog toga povjerovao da je Isus uskrsnuo. Prazan grob nije im dokaz. Povjerovali su tek kada su susreli živog Uskrslog Isusa. Čak i to na početku nije bilo bez jakih sumnji. Bio je to za njih previše izvanredan, prevelik i prelijep događaj da bi u njega lako povjerovali. Otvarali su se vjeri malo po malo.Nema vjere u uskrsnuće bez iskustva jakog susreta sa živim Bogom. Vjerovati ne znači znati da je Isus uskrsnuo, nego iskusiti njegovu blizinu, iskusiti njega kao uskrsnuće i život.Isus se tijekom 40 dana ukazivao učenicima i tako jačao njihovu vjeru, ali ih i pripremao da znaju prihvatiti novi oblik njegove prisutnosti u njegovoj Crkvi. Ukazanja su prijelazno razdoblje kojima Isus želi dati jamstvo svojim učenicima da će uvijek ostati nazočan među njima.To što se on ukazuje učenicima prolazeći kroz zatvorena vrata ima za cilj uvjeriti ih da će on biti s njima u svim životnim okolnostima, u svako vrijeme i na svakom mjestu. Želi ih uvjeriti da će on biti s njima u sve dane do svršetka svijeta...“ Biskup je na kraju propovijedi naglasio da je „pokretačka snaga njihova života i djelovanja bio je uskrsli Isus koji daje smisao i našem životu. To je dan pobjede života nad smrću. To je dan koji je dao smisao i svim našim životnim patnjama. Čovjeku se otvara vječnost za kojom čezne svako ljudsko biće. I ni s čim manjim od toga čovjek ne može biti zadovoljan. Uskrs je tome navještaj i sigurno jamstvo,“ završio je Biskup.
Na kraju sv. mise Biskup je svima zaželio blagoslovljen Uskrs i blagoslovio je hranu.
Pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem Franje Puškarića.
tekst / foto s. RobertinaMedven / L.S.
