Veliki petak u Gospiću
(Gospić, 30.3.2018.) – Obrede Velikog petka, 30.3. u 18 sati u gospićkoj katedrali predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić s tajnikom i kancelarom preč. Mišelom Grgurićem i župnikom preč. Mariom Vazgečem. Počeli su prostiranjem svećenika pred „ogoljenim“ oltarom i klečanjem vjernika koji su molili u šutnji. Nakon čitanja iz Starog zavjeta i otpjevnog psalma svećenici i pjevači recitirali su po ulogama Muku Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu (Iv 18,1-19,42). Biskup Križić se u propovijedi osvrnuo na prošlu nedjelju u kojoj smo slavili spomen na Isusov svečani ulazak u voljeni grad kada mu je narod klicao pjesmama te mahao grančicama i cvijećem. Stekao se dojam da ga je narod definitivno priznao i prihvatio za Mesiju, a nakon samo pet dana Isus je u tom istom gradu do kraja ponižen. Taj isti narod koji mu je klicao i slavio ga, sada frenetično viče: „Raspni ga, raspni“. Evo što je čovjek i njegova dosljednost! Isus je u patnji ostao posve sam. Tolike je ozdravljao, nahranio, ohrabrio, spašavao, a sada, kada sâm ima potrebu ljudske blizine i suosjećanja, nema nikoga. Biskup je nastavio: „Isus proživljava bolno iskustvo navješteno još od starodrevnog proroka koji zapisa ove retke i kao proročanstvo: 'Ruganje mi slomilo srce i klonuh. Čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh' (Ps 69,21). Ova samoća započela je još u Getsemaniju, i to samo malo nakon Petrove svečane izjave, ako ga svi napuste on neće nikada i spreman je svoj život za njega dati. Petar sada s drugima u miru spava dok se Isus u svojoj tjeskobi krvlju preznojava. Isus ide učenicima želeći njihovu blizinu, ali je neće dobiti. Poziva ih da bdiju zajedno s njim, ali oni ne shvaćaju značenje tog časa. Obraća im se riječima koje oni sigurno nisu dobro čuli: 'Tako, ne mogoste sa mnom probdjeti ni jednoga sata? Bdijte i molite da ne padnete u napasti' (Mt 26,40). Ovo je zapravo, Isusov poziv svakom svom učeniku za sva vremena: moliti u trenutcima trpljenja i tame i ne odvajati se od njega. Svatko će u životu imati svoje Getsemanije ili Kalvarije. Moguće je izdržati samo snagom molitve, prianjajući čvrsto uz Isusa koji je, prema izvješću evanđelista Luke, kad je kušnja postajala jača, još žarče molio. Bog odgovara na njegovu molitvu šaljući anđela koji ga je ojačao i utješio. Bog tog anđela utjehe neće uskratiti ni jednom patniku koji mu se iskreno utječe. Isus, kao čovjek koji ima samo ljudske snage, moli Oca, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali i dodaje: 'Ne moja, nego Tvoja volja neka bude.' Ovo je sigurno najljepša molitva ikada izgovorena na ovoj našoj zemlji. Isus se ovdje očituje kao jedan od nas, koji nema drugih snaga izuzev ljudskih i pred patnjom ne skriva strah i tjeskobu. To njegovo iskustvo jamstvo nam je da potpuno razumije našu patnju i da nas zbog toga u patnji nikada neće ostaviti same jer zna što može čovjek svojim snagama u trenutcima patnje i samoće.
Isusova molitva bila je uslišana. Križ ga je mimoišao jer ga je prihvatio. Križ prihvaćen s ljubavlju i pouzdanjem u Boga, gubi svoj strašni aspekt. Nakon molitve i anđelove utjehe Isus se više ne boji, nije u tjeskobi i ne samo da čeka svoj križ, nego mu ide u susret. Bûdi učenike riječima: 'Ustanite, hajdemo. Evo, približio se moj izdajnik.' Učenici su doduše, ustali, ali ne da s njim bdiju nego samo zato da bi mogli pobjeći. Isus opet ostaje sam. Oko njega odjekuje urlanje mase: 'Raspni ga, raspni.' Židovske vlasti i narod s kojim manipuliraju, traže njegovu smrt. Za Kajfu je on heretik, za Heroda luđak, vojnici ga ismijavaju, članovi Sinedrija mu daju udarce, drugi ga pljuju i ponižavaju, učenici ga napuštaju. Pilat ga daje bičevati i ne određuje točan broj udaraca, tako da su se nad njim vojnici mogli iživljavati do te mjere da ga nakon mučenja i sâm Pilat jedva prepoznaje. Nakon svega Pilat pere ruke i osuđuje Isusa na najstrašniju smrt na križu, i to još riječima: 'Nevin sam od krvi ovog pravednika' (Mt 27,24).
U cijeloj ovoj drami Božjeg Sina, Bog šuti! ... Kako čovjeku mora biti teška ova Božja šutnja u trenutcima kada je pogažena pravda, kada nevin ispašta a nitko se za njega ne zauzima, kada se čini da pobjeđuje i trijumfira nepravda, nasilje i zloća. Bog nije reagirao niti u slučaju svoga Sina jer trijumf zla je samo trenutačan; zlo u konačnici ne pobjeđuje. Isus je postao slika i glas mnogih nevinih patnika koji su u povijesti bili žrtve ljudske zlobe i okrutnosti. Isus je htio podijeliti s njima njihovo strašno iskustvo. Postoji nepokolebljivo uvjerenje da su svi nevini patnici u svojim tragedijama duboko iskusili Božju blizinu, iako nam to nisu mogli izvana jasnije pokazati.
Isus je u jednom trenutku zavapio: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio', ali je brzo iza toga u smirenosti rekao: 'Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj.' Da nije tako snažno osjećao Očevu blizinu ne bi to mogao izgovoriti.“
Biskup je na kraju pozvao da i mi, u ovaj dan, iskažemo klanjanje i štovanje Isusovom križu u kojem svaki čovjek vjere nalazi smisao vlastitim patnjama i križevima. Križ nas kao simbol uskrsnuća ispraća na kraju našeg zemaljskog putovanja i stoji na našim grobovima. Kršćani su bili od početka svjesni značenja i snage križa u njihovom životu. Zato su se klanjali križu i klicali riječima: 'Ave crux, spes unica' – što znači u prijevodu - 'Zdravo križu jedina nado.'
Slijedio je obred Klanjanja sv. Križu, uz prigodne psalme koje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Nakon pričesti vjernici su se razišli u tišini, zahvalni za milost spasenja i otkupljenja.
tekst / foto s. Robertina Medven / L.S.
