Veliki četvrtak - Misa Večere Gospodnje u katedrali Navještenja BDM

Na Veliki četvrtak svečanu misu Večere Gospodnje s obredima u gospićkoj katedrali, 29.ožujka u 18 sati predvodio je biskup mons. Zdenko Križić, a koncelebrirali su biskup u miru mons. dr. Mile Bogović, tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić i župnik preč.Mario Vazgeč.

Posljednja večera bila je oproštajna večera, prožeta Isusovim predanjem u volju Očevu i svjedočanstvom Njegove ljubavi prema Bogui prema čovjeku.Ostavio je učenicima oporučno punomoć da sve što je ustanovio na ovoj Večeri oni čine njemu na spomen.

Biskup Križić je vjernike koji su ispunili katedralu pozvao da prate mislima i srcem završne događaje Isusovog javnog djelovanja te nastavio propovijed: „ Ova večer Velikog četvrtka ispunjena je tolikim važnim događajima koji bi zahtijevali naše poduže razmatranje.Sve se zbivalo na dvije lokacije koje su postale posebno svetim mjestima za sve kršćane: to je dvorana Posljednje večere i zaselak zvani Getsemanij.U dvorani u kojoj Isus blaguje Pashu sa svojim učenicima Isus uspostavlja Euharistiju, uspostavlja svećeništvo novoga saveza, daje novu zapovijed ljubavi i sa gestom pranja nogu daje temeljnu pouku poniznosti i služenja kao bitno obilježje Isusova učenika. Sve se odvija u klimi intimnosti, prijateljstva, i neizmjerne ljubavi.U Getsemaniju je atmosfera napetosti i dramatičnosti. Tu se Isus krvlju znoji od straha pred mukom i smrću, kao i svako ljudsko biće koje je pozvano na život.Opisujući ove događaje, evanđelisti stavljaju naglasak da Isus znade unaprijed sve što će mu se dogoditi te s punom sviješću i slobodom prihvaća sve to iz ruke Očeve. Ali sve to ne može eliminirati strah i drhtanje pred patnjom kojoj se ljudska narav silno opire.Koliko puta se Isus, prije ovoga, energično usprotivio kada su ga njegovi učenici pokušali nagovoriti da izbjegne ovaj put i ovaj „čas tame“, kako ga Isus zove. On je prihvatio ovaj put iz ruke Očeve s puno ljubavi, jer je to otajstvo spasenja svijeta, ali i pored svega toga ne može skriti „užas i tjeskobu“ što su ga spopadale kako se patnja približavala.U takvoj atmosferi i sa svim ovim osjećajima, Isus skuplja svoje učenike da s njima proslavi Pashu, veliki blagdan svoga naroda, spomen na izbavljenje iz ropstva, koji će od sada, po njegovoj žrtvi, postati Pasha novoga i vječnoga saveza.

Što se događalo u dvorani Posljednje večere čuli smo djelomično iz poslanice svetoga Pavla i evanđeoskog odlomka svetog Ivana, sudionika i očevica tih događanja.Povijesni Isus čini svoje posljednje ovozemaljsko čudo: pretvara kruh u svoje tijelo, a vino u svoju krv. Tu je odmah i poziv učenicima da to čine njemu na spomen. Od tada do danas Euharistija je najjača snaga Crkve na njezinu putu prema vječnoj domovini.Isus je s ovim činom htio ovjekovječiti svoju vidljivu prisutnost u svojoj Crkvi. Obećao je učenicima da će snagom svoga Duha s njima ostati u sve dane do svršetka svijeta. Ali je htio da ta prisutnost bude i vidljiva njegovim sadašnjim i budućim učenicima.Zašto je Isus izabrao ovaj trenutak uoči svoje muke da ostavi ovaj veliki dar svojoj Crkvi?Isus je dosada bio vidljivo prisutan sa svojim učenicima i Euharistije nije trebalo. On sada odlazi. Njegove vidljive prisutnosti više nema.Pored toga, nastupa dramatičan period njegova stradanja koji može iz temelja uzdrmati vjeru u njega kod njegovih učenika. Učenicima će biti potrebna nadnaravna snaga da izdrže sve kušnje koje ih očekuju. Ta snaga bit će itekako potrebna i svim drugim njegovim učenicima na koje će se, nešto kasnije, sručiti okrutno progonstvo. Što je Euharistija značila za prve kršćane, znamo iz njihovih mnogih svjedočanstava. Jedna je od poznatijih izjava kršćana iz tog vremena: 'Mi ne možemo živjeti bez Euharistije.'

Čas tame koji je pogodio Isusa zahvatit će i živote učenika. Oni su se u toj tami pogubili, ne znaju u tami kako dalje. Jedan učenik ga izdaje, drugi ga u strahu niječe  a ostali se razbježaše.

Euharistija koju su blagovali imala je svoj učinak, iako je oni nisu razumjeli. Oni su se nakon Isusova stradanja razbježali, ali se opet diskretno sastaju. Euharistija, snaga povezanosti i jedinstva, tajanstveno je djelovala u njima. Održala ih je zajedno sve do pojavka Uskrsloga koji će u njima učvrstiti poljuljanu vjeru.Euharistija ostaje vječno to isto: snaga čovjeku vjere na njegovu životnom putu na kojem ima bezbroj kušnji. Bez nje bilo bi teško ili nemoguće izdržati.

 Ivan Pavao II. u jednom svom euharistijskom govoru reče: 'Bog ostaje sakramentalno s nama, s nama gazi naše putove, da bismo i mi, njegovom snagom, mogli rješavati naše probleme, patnje i trpljenja.'U Euharistiji primamo njegovu snagu tako da  nam postaje moguće i ono što izgleda nemoguće. Iza uspostave Euharistije Isus, pranjem nogu učenicima , želi istaknuti da nema istinske Euharistije bez pranja nogu, odnosno bez ljubavi i služenja braći i sestrama. Takav je bio i Isusov život jer kako je sam rekao, nisam došao da budem služen nego da služim. Zato i daje novu zapovijed ljubavi: poziva učenike da ljube kao što je on ljubio. Ne više zapovijed: ljubiti druge kao samoga sebe, jer čovjek i sebe može pogrješno ljubiti, nego ljubiti kao što je Isus ljubio.Nakon što je učenicima oprao noge pita ih: 'Jeste li razumjeli što sam vam učinio?' To ima značenje: 'Jeste li razumjeli što vi trebate činiti?' - Razumjeli su to oni dobro iako ni jedan nije odgovorio da je razumio, jer  to ih ne privlači. Oni se još uvijek bore tko je među njima najveći. Njima je to privlačno.Zato im Isus još jasnije reče: 'Dao sam vam primjer da i vi činite kako ja učinih vama.' S pranjem nogu Isus je htio upozoriti da nam Euharistija neće biti posebna snaga ako u životu ne budemo obdržavalizapovijed ljubavi i služenja... Isus je također rekao, tko ne blaguje njegova tijela nema života u sebi. Istina, može se i blagovati njegovo tijelo, a ne primati nadnaravni život, jer se Euharistija nedostojno blaguje. To je baš ono na što je sveti Pavao upozorio  prve kršćane da je blagovanje  Euharistije bez djela ljubavi i služenja svetogrđe. 'Tko nedostojno jede ovaj kruh i pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju ... jer osudu svoju jede i pije' (1Kor 11,27-28).“ Biskup je završio s pozivom: „ Neka nam Euharistije ovoga dana u kojem slavimo taj Isusov veliki dar, donese puno milosti i snage da bismo u našem životu, tom Božjom snagom, mogli nadvladavati sve protivštine života, sve kušnje i tame kojih će uvijek biti, i sačuvati živom i djelotvornom Isusovu ljubav s kojom ćemo obogaćivati i usrećivati druge, prije svega one s kojima živimo.“

Biskup je po uzoru na Isusa, dvanaestorici vjernika oprao noge. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Nakon mise pohranjene su posvećene hostije u tabernakul pripremljen na pokrajnjem oltaru, a Presveto je izloženo na klanjanje tijekom noći.

tekst / foto                s. RobertinaMedven / L.S.