SPOMEN NA MUČENIČKU SMRT SLUŽBENICE BOŽJE Č. S. ŽARKE IVASIĆ U GOSPIĆU

Župa Gospić 16. svibnja slavila je svog suzaštitnika s. Ivana Nepomuka u njegovoj crkvi jutarnjom misom, a poslijepodne obilježavala je dan mučeničke smrti Žarke Ivasić, milosrdnice, koja je strijeljana i pokopana na groblju Sv. Marije Magdalene u Gospiću, 16. svibnja 1946. Oko njezinog groba okupile su se sestre milosrdnice pristigle iz Zagreba, Rijeke, Splita, iz Bosne i Hercegovine i drugih mjesta s vrhovnom i provincijalnim upravama te vjernici na molitvu koju je predvodio kancelar biskupije preč. Mišel Grgurić. Nakon toga pošli su u procesiji moleći sv. krunicu do gospićke katedrale u kojoj je u 18 sati sv. misu predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, ekonomom Nikolom Turkaljem, župnikom i dekanom Otočkim Tomislavom Šporčićem, župnikom u Ličkom Novom Herbertom Berisha, župnikom na Udbini Josipom Šimatovićem, umirovljenim svećenikom Jurom Ladišićem, župnim vikarima don Anđelkom Kaćunko i Stankom Smiljanićem i svećenikom iz Pule Goranom Levakom.

Posluživali su ministranti. Pjevanje je predvodio zbor sestara milosrdnica iz Splita pod ravnanjem i uz pratnju na orguljama s. Mirte Škopljanac Mačina.

Biskup je izrekao sljedeću propovijed:

Djela apostolska opisuju početke Crkve, njezino djelovanje i njezin život praćen progonstvima. Isus je svojim učenicima navijestio progonstva i ona njih nisu iznenađivala. To nisu bila obična maltretiranja, nego istinska mučenja koja su najčešće završavala smaknućima. 

U prvom čitanju smo čuli odlomak gdje se govori kako jedna skupina ljudi, u grčkom gradu Ikoniju, želi kamenovati neke od apostola koji tamo naviještaju evanđelje. Apostoli su stoga, prisiljeni udaljiti se iz Ikonije i poći naviještati Radosnu vijest drugim gradovima.

Nakon progona u Ikoniji, dolaze u grad Listru gdje građani prema njima imaju posve drukčiji odnos. Tu apostol Pavao s Barnabom naviješta Evanđelje i među slušateljima uočava jednog hromog čovjeka koji je takav od rođenja. Sveti pisac veli da ga Pavao proniknu pogledom i vidi da ovaj hromi ima vjeru. Kako je to Pavao uočio? Pisac nije napisao. Možemo pretpostaviti da je to Pavao uočio po izražaju lica te osobe, po srcu i pozornosti s kojom ga je ovaj gledao i slušao. Pavao iznenađuje tog jadnog čovjeka, prilazi mu i govori: „Uspravi se na noge.“ Čovjek je u tom trenu prohodao. To čudo apostola zaprepastilo je  mnoštvo koje je povikalo: „Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama.“ Narod spontano želi pred Pavlom i Barnabom prikazati žrtve kakve su se prikazivale božanstvima onog vremena.

Govoreći ljudski, onako površno, ukazala se jedinstvena prilika za Pavla i Barnabu! Ljudi ih doživljavaju kao božanstva. To znači da bi mogli u ovom gradu uživati ogromni ugled i dostojanstvo. Ljudi bi ih štovali, klanjali im se i imali bi sve moguće privilegije. Međutim, sve ovo apostole ne zanima, oni to odbijaju i bore se na sve načine ljude odvratiti od njihovih nakana i uvjerenja. Govore im: „Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici baš kao i vi.“ Oni odbacuju slavu koju im ovaj narod daje i tu slavu usmjeravaju na Isusa. Sebe prikazuju neznatnima, običnim smrtnicima.

Kada gledamo svjetsku logiku tijekom svih vremena, a napose danas, znamo kako je puno onih koji čeznu da ih se gleda kao neka božanstva. Koliki  sve čine da budu „obožavani“! Riječ dolazi od riječi „bog“. Biti „obožavan“ znači biti cijenjen i poštivan kao neki mali bog, kao neko božanstvo ili idol.

Danas je to nažalost, želja mnogih. Međutim, stav Isusovih učenika nije takav, nego dapače, posve drukčiji. I to je znak autentičnosti Isusovih učenika. Pavao i Barnaba ne žele ništa za sebe, nego sve čine da se Isus proslavi. Sjećamo se kako Ivan Krstitelj odbija sve titule koje mu žele dati i to s obrazloženjem kako on nije dostojan odriješiti remenje na Isusovoj obući. Odbacuje ideju da ga se promatra kao neko svijetlo, naglašavajući da on želi biti svjedok svijetla, a to je Isus. Ovo je poruka Isusovim učenicima za sva vremena: ne smiju nikada sebe, svjesno ili nesvjesno, staviti u prvi plan, da oni budu neko svijetlo koje bljeska, svjetluca, oduševljava i privlači mase. Ako se navjestitelj evanđelja, propovjednik, ili bilo koji Isusov učenik, uvjeri da je on onaj koji privlači ljude, da je on onaj koji svijetli, onda je on Isusa bacio u sjenu, u drugi plan. Onda takav propovjednik naviješta više sebe nego li Isusa. Ovo ne znači da ne treba dobro pripremati propovijedi, nagovore, kateheze, nego ne stavljati sebe u prvi plan i ne tražiti za sebe nekakve aplauze.

U jednoj crkvi u Napulju postoji veliki križ s Raspetim za koga se veli da je u jednoj zgodi progovorio svetom Tomi Akvinskom kad se pred tim križem molio. Isus mu je s križa rekao: „Toma, lijepo si govorio o meni.“ Vidimo, Isusu je drago kada tko lijepo govori o njemu, kada ga životom svjedoči. Znamo da sveti Toma Akvinski nije lijepo govorio kako bi se drugima svidio, nego da Isusa učini privlačnijim ljudima. Pored toga, Tomin govor  proizlazio je iz njegove adoracije Isusa i zato je bio lijep. Poznata nam je njegova pjesma: „Adoro te devote“ – „Klanjam ti se smjerno“. Pravi Isusov svjedok ne smije pretendirati da bude svijetlo, nego da bude sjena Isusovog svijetla.

U „Djelima apostolskim“ čitamo: „Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu, tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih … i svi bi ozdravljali.“ (5,12.15.16.). Sjena Petrova je sjena koja dolazi od Isusovog svijetla. Nije Petar taj koji ozdravlja, nego Isus po Petru. Petar je pozvan, kao i svaki od nas, biti nositelj Isusovog svijetla, da trajno živi u njegovu svijetlu, onda će i njegova sjena poprimiti čudesnu moć.

Isusov učenik pozvan je biti Isusova sjena, tj. da bude trajno uz Isusa. Pratit će ga tako sjena Isusovog svijetla i nikada neće biti u tami.

Spominjemo se danas mučeničke smrti sestre Žarke, redovnice iz Družbe sestara milosrdnica. Bila je neznatna službenica Kristova koja je radila u mnogim bolnicama i posvetila život najtežim bolesnicima i ranjenicima, napose u vrijeme Drugog svjetskog rata. S bolesnima i ranjenima može raditi samo osoba osjećajnog srca. Ne može to raditi svatko. Za taj poziv potrebne su posebne kvalitete i posebno srce. Bez toga se taj posao ne može dobro raditi. Sestra Žarka imala je vjeru u Boga, i iz te vjere izabrala je redovnički poziv, i snagom te vjere radila je svoj duboko humani poziv u bolnici. U bolesnima i ranjenima gledala je potrebitog Isusa.

Nažalost, u tom vremenu pojavila se ideologija koja je imala za cilj likvidirati Boga iz života ljudi i zatrti vjeru u njega. Nisu to niti skrivali. I pjesmom su izricali da se bore protiv Boga. Sve to stoga, što su oni imali želju zauzeti mjesto Boga. Tako su se i ponašali. Svima su htjeli pokazati da su oni gospodari života i smrti. Jedna od tolikih njihovih žrtava bila je i sestra Žarka i šest njezinih susestara. Sestra Žarka osuđena je na smrtnu kaznu strijeljanja ovdje u Gospiću 1946. Njezino suđenje kao i suđenja drugih bila su samo farsa. Prihvatila je da mora biti ubijena bez ikakve krivice. Teško nam je i zamisliti što je sve proživljavala u dubini svoje nutrine i kako se nosila s tom zastrašujućom presudom. Ali znamo da je Bog tada nije ostavio samu. Na svoju smrt  pripremala se molitvom, pa čak i pjesmom, kako svjedoče druge zatvorenice koje su bile s njom.

Isus je, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, obećao svojim učenicima Duha Branitelja. Bez njega bi progonstvo bilo neizdrživo, a mučeništvo izazivalo samo očaj. Taj Duh Branitelj davao je misterioznu snagu i sestri Žarki u tami patnje i ljudske zloće. Ubili su je, ali je svojom smrću pobijedila svoje zločince i nadživjela ih. O njoj govorimo, njezine se žrtve i smrti spominjemo, a imena zločinaca su, kako to voli reći Biblija (Ps 37,20), poput dima nestala.

Biskup je završio propovijed riječima:

„Mi preporučujemo Bogu mučeničku smrt sestre Žarke moleći ga da po toj žrtvi udjeli obilje svoga blagoslova našem narodu, a napose puku našega grada u kome je podnijela svoje mučeništvo i ostala s nama kao znak Božje prisutnosti na ovoj našoj grudi. Amen.“

Nakon sv. mise upriličeno  je predstavljanje knjige o s. Žarki Ivasić i šest njezinih susestara mučenica pod nazivom: „Naša klecala i baklje“, autorice prof. Nevenke Nekić iz Zagreba.

Predstavljanje knjige „Naša klecala i baklje“

Knjigu je najprije predstavio biskup Zdenko Križić:                

Radosni smo da danas u Gospiću možemo predstaviti jednu jako vrijednu knjigu prof. Nevenke Nekić iz Zagreba pod naslovom „Naša klecala i baklje“. Knjiga govori o djelovanju, stradanju i mučeništvu redovnica Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog kojih je lijepi broj danas prisutan među nama.

To je Družba kojoj naš narod duguje veliku zahvalnost za njihov doprinos na mnogim područjima od neizmjerne važnosti za život Crkve i naroda. Doprinos, prije svega na području vjere i duhovnosti, zatim na planu zdravstva i školstva te zauzetosti za siromašne i napuštene. Ne treba nikoga uvjeravati koliko su ljubavi i žrtava sestre uložile na svim ovim područjima njihovog služenja.

Sestre milosrdnice došle su u Hrvatsku sredinom 19. stoljeća i započele svoj karitativni rad na mnogim područjima gdje je vladalo siromaštvo i bijeda. Svoje djelovanje proširile su ubrzo među našim narodom u Bosni i Hercegovini. Osnivale su svoje zajednice i usmjeravale svoje djelovanje tamo gdje je bilo najpotrebnije, gdje je bilo najviše bijede. To je rad sa siromašnima, bolesnima, nepismenima, zatvorenicima, napuštenima – posebno sa starcima i djecom. Osnivaju bolnice, škole, sirotišta, dječje vrtiće, domove. Gdjegod je bilo ljudske patnje i sestre su bile u toj blizini. Puno njih su u tom služenju izgubile svoje zdravlje, a mnoge i svoje živote spašavajući tuđe živote. Bez obzira na sve, nisu nikada patnji drugih okrenule leđa. Sva ta iscrpljujuća služenja sestre su vršile snagom vjere i ljubavi. Bez vjere i ljubavi to sigurno ne bi bilo moguće. U najjadnijima gledale su Isusa što im je davalo snagu da takvima mogu radosno služiti.

Autorica knjige na poseban način prikazuje patnje sestara poslije Drugog svjetskog rata kada na vlast dolaze komunisti. Crkva je, nema sumnje, očekivala da će bezbožni komunizam donijeti dosta zla, ali ni Crkva nije očekivala da će tog zla biti baš toliko. Komunisti najprije uvode teror i zastrašivanje. Tamniče ili ubijaju, najčešće bez ikakvog suđenja, sve one koji se ne slažu s njihovom ideologijom, ili su pretpostavljali da bi u budućnosti mogli biti protivnici njihove ideologije. Nitko nije bio siguran da neće biti izveden pred sud i osuđen na smrt ili dugogodišnju robiju. Optužbe na kojima su se zasnivale presude bile su uvijek: „suradnja s neprijateljima“. Takva optužba mogla se „prišiti“ baš svakome.

Prvo je na red došao obračun s katoličkom Crkvom jer su smatrali da je ona glavna zaštitnica hrvatskog naroda i da ga, na neki način, personificira. Strelica je odmah usmjerena prema prvoj osobi Crkve u Hrvata, nadbiskupu Alojziju Stepincu, a onda i prema svima drugima niže rangiranima. Ubijeno je oko 700 svećenika, redovnika, časnih sestara, bogoslova i sjemeništaraca. A deseterostruko i više njih prošli su različite torture i robovali u mnogim zatvorima. Uz osudu bilo koje osobe, uvijek je bila i presuda da se konfiscira sva njezina imovina. Bio je to i jedan od glavnih ciljeva komunističkog režima: prisvojiti i opljačkati. Sestre milosrdnice su to dobro iskusile. Oduzeta im je sva imovina (bolnice, škole, vrtići, domovi, a i mnogi samostani u kojima su živjele) i onemogućeno im je svako karitativno djelovanje. Potom su slijedili jezivi progoni sestara. Više njih osuđeno je na smrt, a veliki broj prošao je zatvore sa zvjerskim torturama.

Sestre su uglavnom, ubijane bez suđenja, ili su optužnice i presude napisane nakon što su sestre pogubljene. Optužnice su bile pune izmišljotina, a uvijek je stajala ona glavna koju sam već spomenuo: „suradnja s neprijateljem“. Međutim, cijela ta „suradnja s neprijateljem“ bila je u tome što su u bolnice primali ranjene hrvatske vojnike. Bilo je svima poznato da su sestre primale i ranjene partizane za vrijeme ustaške vlasti, ali to nije bilo dovoljno da se izbjegne osuda. Sestre u bolnicama nisu pitale čiji je ranjenik ili koje je vjere bolesnik, nego su u svakome koji je primljen u bolnicu vidjeli čovjeka kome trebaju pomoći. One su se izlagale velikoj opasnosti primajući u bolnicu mnoge koje je progonio ustaški režim (Židove, Srbe), i koji su sa izmišljenim dijagnozama ostajali u bolnici duže vrijeme samo da ih se spasi, ali bez obzira na sve, komunisti su u sestrama vidjeli samo neprijatelje koje treba zatrti.

Koliko je komunistička vlast bila licemjerna govori i podatak da su sestre milosrdnice, koje su poslije rata protjerane iz svih bolnica u Hrvatskoj, Srbi pozvali da dođu raditi u bolnice u Beogradu i drugim mjestima u Srbiji. Znali su dobro da savjesnijih i stručnijih u tom vremenu neće naći.

Autorica potom navodi mnoga imena sestara koje su završile u zatvorima, a zaustavlja se posebno u predstavljanju sedam sestara koje su osuđene na smrt i pogubljene, a za koje je službeno započet proces beatifikacije. Njihovo mučeništvo pribavilo je Družbi i cijelom našem narodu više Božjeg blagoslova nego što možemo zamisliti.

Ne mogu ovdje skriti radost da je taj proces otvoren u Gospićko-senjskoj biskupiji, jer je na gospićkom groblju svete Marije Magdalene strijeljana i sahranjena, jedna od tih mučenica, sestra Žarka Ivasić koju narod Gospića dobro poznaje i njezin grob posjećuje.

Pored sestre Žarke mučeništvo su podnijele:

S. Kornelija Horvat iz Koprivnice. Za vrijeme rata djelovala je u samostanskom dječjem vrtiću u Jelsi na Hvaru. Iz samostana su je odveli partizani 1944. i strijeljali na gradskom groblju u Hvaru. Ne zna se točno gdje je pokopana.

S. Lipharda (Josipa) Horvat iz Varaždina. Djelovala je za vrijeme rata u bolnici u Vrapču, u Zagrebu. Odvedena je, zajedno s hrvatskim ranjenicima i drugim bolesnicima, u nepoznato u noći 15 svibnja 1945. Završili su sigurno u jami „Jazovka“ na Žumberku zajedno sa svim ostalima koji su kamionima odvezeni na to mjesto.

Istu sudbinu imale su i još druge dvije sestre koje su zajedno sa sestrom Liphardom Josipom Horvat odvedene iz bolnice iste noći: To su: s. Geralda Ana Jakob iz Koprivnice  i s. Konstantina Ruža Mesar iz Marije Bistrice.

Među mučenicama je i s. Trofima Made Miloslavić iz Makoše, općina Dubrovnik. Rat ju je zatekao dok je radila u bolnici u Rijeci. Na dan 1. prosinca 1945. uhićena je i odvedena u jedan zatvor u Sloveniji kod Krškog. Uhićena je jer je navodno, pomogla nekom ustaši pri bijegu u Italiju. U zatvoru je ostala pet godina, do rujna 1950. U zatvoru su bila mučenja svih vrsta. Sestra je puštena iz zatvora više mrtva nego živa. Umrla je dva mjeseca nakon toga.

Sedma među mučenicama je i s. Blanda Katarina Stipetić, rođena u Vučiniću, općina Moravice, Gorski kotar. Odvedena je iz Vinogradske bolnice u Zagrebu gdje je radila i strijeljana 30. lipnja 1945. Smrtnu presudu dobila je jer je navodno, u bolnicu primila i skrivala jednoga ustašu. Citat iz presude: „Dakle, počinila je krivično djelo služenja neprijatelju i pomaganja ustašama i okrivljuje se na kaznu smrti strijeljanjem.“ Ne zna se gdje je strijeljana i gdje joj je grob. Moguće da je i ona završila u jami „Jazovka“.

Kao što možemo vidjeti, za većinu ovih sedam sestara ne zna se gdje su i kada su točno pogubljene, niti se zna za njihov grob. Pretpostavlja se da su sestre iz zagrebačkih bolnica završile u jami „Jazovka“. Bez obzira na dubinu i tamu jame u koju su bačene, njihovo svijetlo nije se ugasilo i jama je izišla na svijetlo dana. Krv njihova, kao i krv Abela pravednog, vikala je k nebu osuđujući zločine na svakom mjestu naše zemlje.  

Autorica knjige opisuje sve ove strašne događaje s puno detalja navodeći različita svjedočanstva osoba iz tog vremena. Čitajući sve to i nakon 75 godina teško je suspregnuti suze i ne osjetiti bol. To je, za naš narod i Crkvu, bilo vrijeme kada su se najjače sukobili dobro i zlo, ljubav i mržnja, svijetlo i tama. U tom tragičnom vremenu zlo je uzelo puno nevinih žrtava, čak se mogao imati dojam da je sila zla nezaustavljiva i da joj se ne nazire kraj, ali zlo ipak nije slavilo konačnu pobjedu. Ovdje ne možemo izbjeći pitanje: zašto do konačne pobjede dobra, zlo treba progutati toliko nevinih žrtava? Zašto su ove sestre, koje su se žrtvovale za ranjene, bolesne, starce, siromašne i slabe, trebale biti ubijene?

Ljudska logika tu zastaje, nema odgovora. Odgovor je Isus i njegov križ. Ljubav i mučeništvo idu ruku pod ruku. To je nemoguće razdvojiti. Razdvojiti ovo dvoje – ljubav i mučeništvo - znači ostati i bez jednog i bez drugog. Ne mora to uvijek biti mučeništvo krvlju, može biti i mučeništvo ljubavlju i služenjem. Isus je prošao zemljom čineći dobro, a onda je završio kao žrtva ljudske zloće.

Ove naše mučenice spašavale su živote drugih, ali nisu mogle spasiti svoje živote. Tako se to redovito događa. I Isusu na križu dovikivali su: „Druge je spasio, a sebe ne može spasiti.“ Oni koji spašavaju druge ne misle toliko na sebe i svoje potrebe. Ljubav poznaje samo jedan zakon: trpjeti i žrtvovati se za druge. Nevine žrtve ne mogu biti uzaludne. To ne prihvaća ni Božja ni ljudska logika. Biblijski pisac tvrdi da je „dragocjena u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih“ (Ps. 116). Na drugom mjestu veli: „Dragocjena je u Božjim očima krv njihova“ (Ps 72).

Koliko god ove Božje riječi ne možemo ljudski posve razumjeti, one su utjeha i ohrabrenje. Stradanje nevinih izvor je  neizmjernog Božjeg blagoslova za sav narod. Jedan crkveni otac je, još u drugom stoljeću, za vrijeme progonstva kršćana, ustvrdio da je „krv mučenika sjeme novih kršćana“. Krv mučenika nije nikada uzalud prolivena. Ona je sjeme Božjeg blagoslova. To su i ove sestre mučenice za naš narod, a sestra Žarka za naš Gospić.

Završavajući ovaj, hvale vrijedan spis, autorica veli da ovom knjigom dajemo posebnu ljubav i zahvalnost svim sestrama Milosrdnicama, napose mučenicama, kako mučenicama krvlju tako i velikom broju mučenica ljubavlju koje su svoj život potrošile služeći siromasima i patnicima.

I knjigu završava divnim riječima: „One su naše klecalo i naša baklja“. Na njih smo ponosni i Bogu neizmjerno zahvalni.

   Mržnja prema Crkvi očitovala se posebno na kardinalu Stepincu.  Autorica je svoje izlaganje zaključila pohvalom Družbi sestara milosrdnica, odnosno sestrama, koje su vrsne u mnogim zanimanjima s akademskom  izobrazbom. Ova knjiga kompleksna je i od svakog poglavlja mogao bi se  napisati doktorski rad. Sestre na klecalima u molitvi pale baklje čineći  velika djela ljubavi                                                             

 Pripremila s. Robertina Medven