Biskup Križić u Gospiću slavio Misu posvete ulja

Misu posvete ulja gospićko-senjski biskup Zdenko Križić slavio je u zajedništvu sa svećenicima svoje biskupije i bogoslovima 13.  travnja 2022. iz pastoralnih razloga na Veliku srijedu, u gospićkoj katedrali. Biskup je na početku čestitao svima Dan svećeništva i pozvao prisutne neka mole Gospodina da čuva u svima dar koji im je dao.

Biskupovu propovijed donosimo u cijelosti:

Isus uspostavlja euharistiju i svećeništvo, kao neizmjeran izričaj svoje ljubavi prema učenicima, daje im zapovijed: „Ovo činite meni na spomen.“ Euharistija i naše svećeništvo, trajno je sjećanje na Isusa, i samo onda ako je to, daje mogućnost neprekidnog poniranja i rasta u razumijevanju tog velikog otajstva. Bez trajnog sjećanja na Isusa, euharistija i svećeništvo pretvaraju se u rutinu, u naviku i sadržajno su sve prazniji.

Sjećanje ima veliku važnost u povijesti spasenja, kako naroda tako i svakog pojedinca. Kad se sjećamo događaja iz prošlosti, na određeni način iznova ih proživljavamo i shvaćamo u novom svijetlu. To je važno za dobro razumijevanje prošlosti, jer bez toga nije moguće ispravno razumjeti ni sadašnjost.

Zbog toga u Starom zavjetu imamo toliko poziva narodu da ne zaboravi svoju prošlost, da tu prošlost vrjednuje u svijetlu novih životnih iskustava. Sam Bog govori i zapovijeda Mojsiju koji je držao uzdignute ruke prema nebu, dok je Jošua ratovao s Amalečanima: „Zapiši ovo u knjigu na sjećanje i utuvi u uši Jošui“ (Izl 17,14). Time želi naglasiti  da ne zaboravi kakvu snagu ima molitva i da s njom nije ništa nemoguće. To će narodu biti sigurnost u svim budućim nevoljama.

Tu je i izričita Božja zapovijed narodu: „Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina“ (Pnz 8,2)… To su bile godine teških kušnji i patnji za narod. Mi  bismo takve godine najradije izbrisali iz našeg sjećanja, ali to nije dobro. Mnogi događaji razumiju se na drugi način kada ih se promatra s određene udaljenosti. Iz tih događaju iščitaju se mnoge važne poruke koje nije bilo moguće iščitati u trenutku kada su se ti događaji zbivali. Nije rijetkost da za neke događaje, zbog kojih smo Bogu prigovarali, sada za njih zahvaljujemo. Sjećamo se psalmiste koji zahvaljuje Bogu za trenutke u kojima je bio ponižen (Ps 119,67.71). Kada se to događalo, sigurno nije zahvaljivao.

Narod se mora sjećati i lijepih i ružnih trenutaka iz svoje prošlosti da bi ispravno znao živjeti sadašnjost. Zato Bog govori: „Sjećaj se i ne zaboravljaj kako si u pustinji ljutio Jahvu, Boga svoga“ (Pnz 9,7). Ili: „Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj i kako te Jahve, Bog tvoj, otkupio“ (Pnz 15,15). Ili: „Sjećaj se što je Jahve, Bog tvoj, učinio Mirjami na putu kada ste izišli iz Egipta“ (Pnz 24,9).  

Cilj tog sjećanja je da se iz tih događaja otkriju misteriozne Božje poruke koje trebaju postati važne pouke za narod i pojedinca danas. Sjećanje ili memorija u ovom smislu istinski je organ spoznaje. Bez sjećanja neće se nikada spoznati najdublja istina određenih događaja iz naše prošlosti. To je smisao i Isusovog poziva da euharistiju slavimo njemu na spomen, da svećeništvo živimo njemu na spomen, jer ćemo samo tako dublje ponirati u značenje tih darova za naš osobni život. To nam je poziv da se trajno sjećamo što je on za nas učinio i da mi te čine obnavljamo s istim njegovim osjećajima.

Tu se ne radi samo o nekom pukom sjećanju događaja iz prošlosti, nego o događajima koji su od velike važnosti za sadašnjost svakog Isusovog učenika.

To konkretno znači, kada su u pitanju euharistija i svećeništvo: imati hrabrosti danas ponoviti Isusovu euharistijsku gestu, tj. dati svoje tijelo i dati svoju krv za braću i sestre. Tako se, Isusov učenik sjeća i bolnih događaja iz svoje prošlosti, ali ne samo kao rana koje su možda, još uvijek otvorene, nego kao mogućnost da to pridruži Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi, njegovoj euharistiji.

Zaboraviti svoju prošlost, znači ostaviti u sebi velike praznine, a praznine su uvijek izvor vrtloga i nemira. Prvi monaški duhovni učitelji definirali su zaborav kao „majku svih grijeha“. Osoba zaborava je osoba koja je postala nesposobna za zahvalnost, jer se ne sjeća Božjih dobročinstava. Kad se to dogodi, onda se Boga doživljava više kao dužnika ili uzročnika nekih trpljenja, nego kao ljubav i darovatelja svega dobra. Zaborav formira osobu u egoizmu da se ne osjeća dužnikom nikome, ali zato snažno osjeća da su mnogi njezini dužnici. Tako možemo reći, da način na koji gledamo svoju osobnu povijest, pokazuje i kvalitetu naše vjere i našeg svećeništva.

Možemo tako govoriti o različitim vrstama sjećanja. Evo nekih:

Nezahvalno sjećanje: Danas se govori o kulturi nezahvalnosti koja je široko prisutna. Možda je to i posljedica odgoja počevši od onog obiteljskog pa nadalje. Sve je jače prisutna neka suptilna ideja ili uvjerenje kod djece i mladih da sve što imaju to je njihovo pravo, odnosno, obveza drugih da im sve to priskrbe. Kada se na sve gleda kao na svoje pravo, onda je normalno da uzmanjka zahvalnost i bilo kakva odgovornost. Ostaje se tako bez osjećaja zahvalnosti, a to znači bez krjeposti zahvalnosti. I u Evanđelju vidimo kako je od deset samo jedan imao osjećaj zahvalnosti. Taj nije samo fizički ozdravio nego je spašen od gube nezahvalnosti koja deformira srce čovjeka. I svećeništvo, ako se ne živi zahvalno, ako se ne živi kao dar, pretvorit će se u neprestano traženje nekih svojih prava što će ga isprazniti i deformirati.

Djelomično i selektivno sjećanje: To je sjećanje koje je registriralo samo neke dijelove iz života, bilo samo pozitivne ili samo negativne. Ni jedno ni drugo nije dobro. Ako su to samo negativna sjećanja, onda su ona pozitivna posve izbrisana, a negativna zatamnjuju cijelu prošlost. Ovo onemogućuje osobi doživljaj zahvalnosti.

Moguće je tada samo kukati, oplakivati i proklinjati prošlost i sve koji su, prema mišljenju ovakvih, pridonijeli da bude takva. Prisutna je često i tendencija pretjeranog sjećanja negativnosti koje zamagljuje ono lijepo i pozitivno. Postoji ona izreka kako često naša trpljenja ili nepravde s kojima smo bili pogođeni uklešemo u kamen, a ono dobro što smo primili napišemo na pijesku.

Mogu biti nekada prebrisana negativna sjećanja i ostanu u memoriji samo ona pozitivna, ali ni to nije dobro. Kada se to čini iz straha jer osoba ne zna kako se nositi s tim negativnostima, ne zna kako ih integrirati u svoj život i koje im značenje dati. Ovo nije rijetkost u našem životu. Često želimo neke negativne događaje posve izbiti iz naše svijesti i savjesti, jer nas sjećanja na njih ponižavaju ili ogorčuju. Ne uspijevamo to u sebi pomiriti, integrirati. Tako ih potiskujemo umjesto da od njih nešto naučimo i možda, otkrijemo njihove milosne učinke.

Sjećanje prožeto tužaljkama koje oslobađa osobu od svake odgovornosti: To je sjećanje onih koji svoju prošlost vide samo ili nadasve kao zloću i nepravdu drugih, a sebe samo kao žrtve tuđe bezobzirnosti. Problemi sadašnjosti vide se samo kao posljedica te mučne prošlosti, pa im se zbog toga čini nemoguće prevladati sadašnje probleme za koje smatraju da nisu ni na koji način odgovorni. Odgovornost se prebacuje na mnoge druge koji su ih, navodno, tiranizirali. Ovima prošlost služi samo kao opravdanje žalosne sadašnjosti i skidanje svake odgovornosti sa sebe.

Ovo je paralizirajuće sjećanje jer osobi lažno umiruje savjest, oslobađa je svake odgovornosti i ne potiče je ni na kakvu aktivnost. Mi možemo ne imati nikakvu odgovornost s obzirom na neke defekte, nedostatke, ili rane iz prošlosti, ali odgovorni smo za ono što činimo ili ne činimo u sadašnjosti, da to malo ublažimo, ispravimo i držimo pod kontrolom. Sa prošlošću ne možemo opravdati pasivnost ili nedovoljnu aktivnost u sadašnjosti.

Sjećanje uvrjeda koje se ne opraštaju i ne zaboravljaju: Neki se u detalje sjećaju mnogih uvrjeda koje su doživjeli od drugih, možda i prije više desetljeća. Sposobni su da to uvijek iznova sve u detalje ispričaju, a redovito svoju priču obogate i novim pojedinostima kojih zapravo, nije ni bilo, ali dobro dođu za što jači dojam na slušatelje danas. Nije problem u sjećanju tih uvrjeda, nego u tome što te uvrjede nisu prevladane, nisu probavljene, što se te uvrjede njeguju te u njima osoba nalazi opravdanja za svoje žalosno stanje u kojem živi danas.

To sjećanje uvjetuje osobu u njezinom iskustvu opraštanja. S jedne strane, osoba ostaje osiromašena s obzirom na vrijednost iskustva opraštanja drugima, a s druge strane, sposobna je sve manje iskusiti Božje opraštanje njoj samoj. Osoba sve svoje slabosti danas pokriva i opravdava tim ranama iz prošlosti i sve se manje osjeća odgovornom za osobne slabosti ili za rane koje sama danas nanosi drugima. Svi mi imamo potrebu za oprostom i tražiti oproštenje.

Bez opraštanja ostajemo zarobljenici prošlosti. Osjećaji koji se dožive u iskustvu našeg opraštanja drugima, jači su od osjećaja koje doživimo kada primamo oprost od drugih. Bez onog prvog, drugo neće funkcionirati. Baš zato je naše opraštanje uvjet da bismo mogli primiti Božje oproštenje. Zato je u Evanđelju toliki naglasak na tome. Kad oprostimo  mi otvaramo, deblokiramo naše sjećanje, a ono nam onda otvara nove putove u našoj sadašnjosti.

Od bitne važnosti je sjećati se svoje prošlosti, integrirati sve događaje te prošlosti bez obzira koliko bili bolni i kakve sve posljedice ostavili na naš život. Nema potrebe ništa silom htjeti zaboraviti niti iz straha ili srama bolesno potiskivati. Jer najbitnije je znati vrjednovati svoju prošlost u svijetlu novih iskustava i dati novo ruho mnogim događajima iz prošlosti te u njima otkriti skrivene Božje poruke koje nije bilo moguće naslutiti u vremenu kada su se ti događaji zbili.

Cilj našeg sjećanje uvijek je taj: učiniti kvalitetnijim naš život danas prepoznajući u njemu nevidljivu Božju prisutnost, a ta se prisutnost prepoznaje snagom srca i daje jamstvo našoj budućnosti. Naša povijest, ili naša prošlost,  kronološki je prošla, ali ne u smislu da na nju više ne možemo nikako utjecati. Mi možemo i našoj prošlosti, koliko god u nekim aspektima bila negativna, dati novo značenje, obući je u novo ruho i na neki način je iznova proživjeti, odnosno integrirati. Prošlost u našem životu nije u svemu samo prošlost. U našoj prošlosti još uvijek ima onoga što čeka da to shvatimo ili shvatimo na nov način. Potrebno je to razumjeti u svijetlu novog iskustva koje svatko od nas ima danas.

Biskup Križić završio je propovijed zaključkom:

Puno toga negativnog što se dogodilo u prošlosti, danas nam može pomoći da bolje razumijemo neke važne stvarnosti sadašnjeg života, što nam danas može biti dragocjena poruka i pouka. Neki događaji iz prošlosti, ako ih danas ne provučemo kroz srce pred Bogom, ostat će trajno neki teret koji će nas mučiti, opterećivati, iscrpljivati, vezati, ne dopuštajući nam da se toga oslobodimo i pretvorimo u blagoslov, u izvor novih milosti za sadašnji trenutak.

To nam mora postati i euharistija koju svakodnevno slavimo kao Isusov spomen. Ako se tako slavi, ona ima moć pročistiti našu memoriju, otvara nove spoznaje Božje prisutnosti u našem životu i njegove zauzetosti za nas.

Tako će euharistija, koja znači „veliko hvala Bogu“, pretvoriti naš život u zahvalnost Bogu jer ćemo postati svjesniji da u životu uvijek više primamo nego što dajemo i možemo dati. Amen.“

Nakon propovijedi svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja. Iza toga bio je prinos darova za euharistiju i darova prikupljenih u akciji Misereor za potrebe biskupije.

Poslije pričesti slijedio je čin posvete ulja za sakramente bolesničkog pomazanja i sv. krizme.

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića. Svaki svećenik uzeo je poslije mise ulja za potrebe svojih župa.

s. Robertina Medven