Bogojavljenje u Gospiću
Svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2022. u gospićkoj katedrali Navještenja BDM predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u koncelebraciji s generalnim vikarom i gospićkim župnikom Marinkom Miličevićem i tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem.
Asistirao je bogoslov Marko Butković i ministranti. Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Nikola Perišić.
Na početku euharistijskog slavlja biskup je, kao što se to tradicionalno obavlja na svetkovinu Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, blagoslovio vodu i sol. Čovjek svakim blagoslovom daje zahvalu Bogu. Voda je znak novog života očišćenog od grijeha. Vodi se dodaje sol, simbol nepokvarljivosti. Nas vjernike ova voda podsjeća i na krštenje. Vjernici je nakon sv. mise lijevaju u svoje posude i nose kućama te njome škrope kuću, dvorište, staju, vrtove, polja da ih zaštite od vremenskih nepogoda, bolesti i raznih nesreća.
Biskup je i propovijedao. Počeo je s povijesnim informacijama o današnjoj svetkovini koje donosi jedino evanđelist Matej, o misterioznim osobama koje dođoše iz nekih dalekih zemalja pokloniti se djetetu Isusu. Nije naveo imena tih osoba, ni njihov broj, a niti točno vrijeme kada se to dogodilo. Tradicija je tek kasnije dala imena tim ljudima. Iz tri dara zaključili su da su bile tri osobe, ali nisu utvrdili je li to bilo neposredno poslije poklonstva pastira ili nešto kasnije. Iz odredbe Heroda da se u Betlehemu pobiju djeca do dvije godine, moglo se zaključiti kako se događaj zbio možda. i godinu dana nakon Isusovog rođenja. Evanđelist također spominje da su ovi mudraci našli dijete u kući, a ne u špilji ili štalici. Ne piše čija je to kuća. Spominje se samo da su s djetetom našli njegovu majku Mariju. Josip je vjerojatno, negdje radio i zarađivao za kruh svagdanji.
Evanđelist ove ljude naziva „magi“. Oni su se u tom vremenu bavili astrologijom i riječ „magija“ nije imala današnje značenje. Ti ljudi su u onom vremenu smatrani znanstvenicima, mudracima, istraživačima nebeskog svoda. Mnogi od njih bili su veoma poštovani, služili su kraljevima i vladarima pa ih je stoga, tradicija kasnije prozvala kraljevima, ali u opisu događaja nema nikakvog detalja koji bi upućivao da su ovi ljudi bili kraljevi u nekim zemljama.
Evanđeoski odlomak želi istaknuti da su to bili ljudi koji nisu pripadali židovskom narodu, a time obznaniti i istinu kako Sin Božji nije došao samo zbog jednog naroda nego zbog svih ljudi na zemlji. Iz odlomka je jasno da se radi o ljudima koji su iskreno tražili Boga. Sigurno to nisu bili ljudi nevjernici, nego ljudi koji su htjeli bolje upoznati i susresti Boga u koga su vjerovali, ali o njemu nisu gotovo ništa znali. Kada Bog vidi kod nekoga ovakve želje, on prvi izlazi u susret. Tako i ovim mudracima Bog daje znak da se s njima želi susresti.
Kako su mudraci prepoznali taj znak i razumjeli ga kao znak Božji, evanđelist ne govori. Navodi se samo da oni dolaze s Istoka, pošli su na dalek i težak put traženja, a kada dolaze u Jeruzalem postavljaju pitanje: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova, pa mu se dođosmo pokloniti.“ - Ovi mudraci nazivaju ga „novorođeni kralj“, ali za njih je on Božanstvo koje se na zemlji pojavilo jer je njegov znak došao s neba, zato ga žele vidjeti i pokloniti mu se. Oni očituju čežnju koja je zapravo, iskonska želja i čežnja svakog čovjeka da vidi Boga. „Gdje je Bog?“- pitanje je i nebrojenih ljudi danas. Ova pitanja su uglavnom, izričaj želje susresti i vidjeti Boga.
Mudraci pitaju i traže tko im može pomoći, odnosno, pokazati gdje se taj Bog nalazi. Ne treba napominjati koliko su danas Crkvi potrebni takvih ljudi koji imaju dublje iskustvo Boga i koji su sposobni drugima pokazati Boga!
Mudraci govore: „Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“ Oni su vidjeli znakove koje im Bog daje i to je u njima još više rasplamsalo želju da se s Bogom susretnu, da uz znak vide i samoga Boga.
U vjerniku neprestano raste želja za susretom s Bogom. Zato sveti Ivan ističe da on naviješta drugima ono što je svojim očima vidio, rukama dodirnuo, ušima čuo. Ivan želi reći kako se samo tako postaje vjerodostojan Isusov svjedok.
Sveti Ivan s ovim ne poziva ljude da čeznu za nekim viđenjima i ukazanjima koja će biti dostupna fizičkim očima. To nije potrebno, često može biti i opasno. Potrebno je vidjeti očima srca i duše. To je puno sigurnije.
Mnogi su Isusa vidjeli fizičkim očima, pa im nije ništa koristilo. Dok čovjek ne ugleda Boga očima srca, duše, a to znači unutarnjim iskustvom, neće ga nikada upoznati. Gledajući dijete Isusa fizičkim očima mudraci nisu mogli ništa vidjeti. U vanjskom izgledu između djeteta Isusa i bilo kojeg drugog djeteta nema nikakve razlike, ali mudraci pred djetetom Isusom padaju ničice i klanjaju mu se.
Po čemu su prepoznali božanski identitet djeteta Isusa, evanđelist ne tumači. Nije to niti moguće protumačiti. Neka unutarnja snažna iskustva nije moguće izreći ni opisati. Čovjek to doživi presnažno, preduboko da mu to postane neizrecivo i neopisivo. Mnoga iskustva Boga ostaju baš takva: neopisiva i neizreciva, ali unatoč tomu radikalno mijenjaju život osobe. Osoba postaje drukčija.
Za mudrace se veli da se vraćaju u svoju zemlju drugim putom. Naglasak je na tome da oni nisu isti, oni su drukčiji, doživjeli su veliku promjenu. Njihov životni put je od sada drukčiji. Oni su Isusa obdarili vrijednim darovima, ali su se u svoju zemlju vratili s puno većim darovima koje su za uzvrat primili. Bog nikada ne ostaje dužan.
Ovdje vidimo i drugu stvarnost. I Herod želi naći i vidjeti Isusa i želi mu se pokloniti. Ovim pokazuje kako postoje i lažna traženja Boga i lažna poklonstva. Herod je umro, ali čini se da Boga nije ni našao, ni vidio. Neiskreni tražitelji ne nalaze. Herod je za Isusa kojeg je tražio, imao projekt smrti. Ni tu nije uspio bez obzira na sva zla koja je proizveo. Zlo potamnjuje ljudsko srce i ono postaje nesposobno vidjeti nadnaravne stvarnosti. Zlo deformira optiku srca i takvo srce vidi sve krivo.
Ne smijemo zaboraviti da se Herod smatrao vjernikom. Gradio je veličanstveni Hram, Božje prebivalište, ali Hram nije imao u svojoj nutrini; Boga nije imao u srcu. Ostao je prazan, bez obzira na veličanstven Hram koji je sagradio.
Vidimo, kako netko može biti vjernik a nikada ne upoznati Boga u koga vjeruje. Vidimo, kako je moguće biti vjernik i činiti zločine. Vidimo, kako je golema razlika vjerovati u Boga samo riječima i vjerovati životom i djelima. Nisu vjernici svi koji kažu da vjeruju u Boga. I đavli vjeruju da Bog postoji, ali oni mu se ne mole, oni mu se ne klanjaju, oni do njegove riječi ne drže.“
Biskup je na kraju propovijedi naglasio:
„Ovaj veliki blagdan je svima nama poziv: poziv da bolje upoznamo Boga u kojega vjerujemo; poziv da se s Bogom osobno susretnemo; poziv da budemo pozorni na znakove koje nam Bog u životu daje; poziv da nam Bog prosvijetli oči srca te možemo otkriti njegovu misterioznu prisutnost u našem životu; poziv da više puta na dan iskažemo Bogu naše poklonstvo u nutrini svoga srca.
S ovim će naš život postajati drukčiji, naše iskustvo Boga snažnije, naša sigurnost da je Bog s nama bit će jamstvo da nas nikakve poteškoće neće slomiti ili dovesti do apsurda ili besmisla. Amen.“
Na kraju sv. mise, župnik Miličević pozvao je pjevače i prisutne vjernike, svećenike i biskupa Križića u župni dom gdje je biskup predvodio blagoslov župnog stana, odnosno župnih prostorija.
s. Robertina Medven
