Treća sjednica Biskupijske sinode Gospićko-senjske biskupije
Treća sjednica Biskupijske sinode Gospićko-senjske biskupije održana je u subotu, 11. prosinca 2021. u Pastoralnom centru župe Lički Osik. Rad sjednice otvorio je, s uvodnom molitvom, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Pozdravio je prisutne i predao riječ mons. Marinku Miličeviću koji je, u ime Povjerenstva za Biskupijsku sinodu, predstavio dnevni red i pozvao Draženu Rupčić, mag. theol. da koordinira rad sjednice.
Preč. Mišel Grgurić i Nikola Perišić obradili su pitanja za četvrtu temu: SLAVITI. Na pitanje što je slavlje općenito i što je pojam slavlja u liturgiji mogu se dati različiti odgovori. Slavlje je u duhu današnje kulture vezano uz različite događaje, spektakle i zabave u kojima je sve dopušteno.
Kad koristimo izraz slavlje u liturgiji trebamo dobro promisliti, da ne bismo pojam slavljenja u liturgiji profanirali.
Prof. dr. sc. Ivica Žižić napisao je: „Krivo je pomisliti da naši vjernici u Crkvi žele komunicirati onim istim jezikom kojim govore mediji, trgovine ili politika kao što je krivo misliti da naši mladi u crkvi iščekuju istu glazbu, iste riječi koje im svakodnevno bruje u ušima. Jedan od razloga dosade liturgije je i taj što je ona u stvari svjetovna. Pretvaranjem liturgije u horizontalnu komunikaciju ne postiže se neki drugi učinak doli banaliziranje svetoga.“ Stoga je svako liturgijsko slavlje sveti čin i ne može se uspoređivati s niti jednim drugim oblikom slavlja. Postoji problematika pojedinih Crkvenih pokreta koji snažno naglašavaju pojam slavljenja te time u jednom obliku profaniraju svetost samog pojma liturgijskog slavlja.
Dotaknuli smo se, potom, važnih tema pape Franje u Crkvi: službe lektorata i akolitata. Papa Franjo je u siječnju ove godine izdao Apostolsko pismo u obliku motuproprija „Spiritus Domini“ o izmjeni kan. 230 § 1 Zakonika kanonskog prava pristupanju žena službama lektorata i akolitata. Ovime je papa Franjo dao veću formalnu ulogu i značenje položaja žena u Crkvi.
Liturgija Crkve naša je velika svetinja koju moramo čuvati i njegovati jer primamo je od samoga Krista.
II.
Nikola Perišić, Lucija Starčević, Ivanka Krmpotić, Matea Katić i Anita Bušljeta Tonković pripremili su izlaganje o temi: dijeliti odgovornost za zajedničko poslanje. Prva tri pitanja ove teme integrirali su u raspravu na koju su se koncentrirali unutar četvrtoga pitanja koje glasi: „Kako zajednica podupire svoje članove koji služe društvu na razne načine?“
Jedna od potkategorija unutar četvrtoga pitanja je odnos zajednice prema znanstvenim istraživanjima.
Ovdje bismo se osvrnuli na dvije dileme o kojima se često raspravlja, kako unutar crkvene zajednice, tako i unutar određenih društvenih, laičkih krugova. Prva je cijepljenje… Iznimno je važno da se zajednica unutar Crkve ne dijeli „za i protiv“ te da svećenici ne pridonose vrenju, nego da pridonose upravo smirivanju.
Važno pitanje je odnos prema ženama. Često se polemizira o pravima žena… Koliko je dobro davati mišljenja i iznositi stavove ako nema dovoljno prikupljenih informacija, činjenica, znanstvenih i stručnih uvida? Ovim problemom vežemo se na sljedeću raspravu o zaštiti ljudskih prava, pa onda i zaštiti prava žena, djece, marginaliziranih skupina.
Ovdje također, dalje donosimo potkategorije kao što su: – promicanje socijalne pravde, zaštita ljudskih prava i briga za okoliš. - Surađuje li Crkva s udrugama civilnog društva? Koliko su uopće, aktivne udruge u našoj vjerskoj zajednici danas? Naime, temom zaštite okoliša bavi se i papa Franjo u svojoj enciklici „Laudato si“ (Hvaljen budi), a bave se njome i brojni mladi koji predstavljaju potencijalnu i sasvim novu generaciju vjernika. Tu bi se, dakle, Crkva mogla približiti mladima, jednako u našoj biskupiji kao i puno šire.
Gledajući, s druge strane, politički angažman Crkve, ne ide svaki puta u prilog ostvarenju pozitivne slike same Crkve, bez obzira je li namjera bila dobra ili loša.
Crkva u Lici trebala bi djelovati po principu „povuci rubove mreže, povukao si cijelu mrežu“. Ciljane skupine kojima bi se trebalo posvetiti su: djeca i mladi s jedne strane, kojih je u ovim krajevima vrlo malo, i posebno starije stanovništvo koje prevladava i okreće se, u svojoj trećoj dobi duhovnom životu…
Naposljetku valja reći da smo, prema naputku ove Sinode, pokušali saznati i „kako su integrirane i prilagođene različite tradicije vezane uz sinodalni način koje čine baštinu mnogih crkava, posebice Istočnih u pogledu kršćanskog svjedočenja“.
Ukratko, sinodalno okupljanje omogućilo nam je dogradnju vlastitoga društvenoga kapitala koji jačamo jednako kroz mreže povezanosti i norme uzajamnosti ali i povjerenje, kako prema članovima Sinode tako i prema Crkvi koja se otvara vjernicima laicima na ovaj sasvim nov način, što itekako pozdravljamo.
s. Robertina Medven
