BLAGOSLOV TEMELJA NOVOG SAMOSTANA SESTARA BOSONOGIH KARMELIĆANKI U GOSPIĆU

U utorak 14. srpnja 2020. u 11 sati, temelje novog samostana sestara Reda blažene Djevice Marije od gore Karmela, posvećenog Srcu Isusovu, u gradu Gospiću, blagoslovio je Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, u nazočnosti  mnogih uzvanika koje u svojoj sljedećoj pozdravnoj  riječi imenuje  biskup domaćin Zdenko Križić.

„Draga braćo i sestre, srdačno pozdravljam sve vas koji ste se okupili na ovaj sveti čin blagoslova temelja budućeg samostana. Temelj simbolizira samoga Isusa koji je za sebe rekao da je 'zaglavni kamen' te će kuća sagrađena na tom kamenu, tj. na vjeri u njega, ostati postojana bez obzira na sve prijetnje i opasnosti kojima može biti izložena. Isus je, bez sumnje, u ovom slikovitom govoru, mislio na živu građevinu: svoju Crkvu, svoju zajednicu ili svakog pojedinog vjernika koji svoj život izgrađuje u skladu s Isusovom riječju i primjerom njegova života. Stoga, i mi ovim blagoslovom molimo ponajprije, Isusa da u tom smislu ostane trajno zaglavni kamen ove redovničke zajednice koja će u ovom samostanu živjeti i svesrdno moliti za ovaj narod i cijelu Crkvu.

Srdačno pozdravljam među nama apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgia Lingua. Preuzvišeni, iskrena vam hvala što ste prihvatili naš poziv, unatoč  tolikim obvezama , da blagoslovite temelje ovog budućeg samostana molitvene zajednice sestara karmelićanki,  važnom za ovaj naš grad i cijelu Gospićko-senjsku biskupiju. Niste u Hrvatskoj niti godinu dana a narod i kler su Vas zavoljeli kao dragog prijatelja, napose zbog vaše jednostavnosti, autentičnosti, iskrenosti i raspoloživosti u služenju Crkvi ovdje u Hrvatskoj. Molit ćemo da pod okriljem Božjeg blagoslova koji ćete zazvati na ovo zdanje, ono izraste do svog potpunog ostvarenja koje u ovom momentu promatramo snagom vjere i nade. Preuzvišeni, dobro nam došli!

Srdačno pozdravljam nadbiskupa đakovačko-osječkog mons. Đuru Hranića iz čije nam nadbiskupije dolazi zajednica redovnica karmelićanki. Vrlo se rado odazvao našem pozivu da bude dionikom ovog svetog čina. Nadbiskupe, hvala Vam da ste danas s nama! S nama je i biskup šibenski mons. Tomislav Rogić. On je sin naše biskupije za koju se uvijek zanima, i kad god može sudjeluje u važnijim događanjima naše biskupije.  Hvala Vam što ste došli i danas. Pozdravljam i našeg biskupa u miru mons. Milu Bogovića koji je već poodavno želio jednu kontemplativnu zajednicu na prostoru naše biskupije i sigurno je posebno radostan što vidi da se to danas ostvaruje. Pozdravljam kanonike Senjskog kaptola kao i sve svećenike i redovnike naše biskupije koji su jednodušno poduprli ovaj projekt. Da oni u tome nisu bili jednodušni ovaj projekt nikada ne bi započeo.

Iz samostana u Đakovačkoj Breznici došle su za ovu prigodu četiri sestre karmelićanke iz tog samostana iz kojega će se jedan dio sestara za stalno preseliti u ovaj samostan. Možda koja  i od njih ovdje nazočnih. Neka dobri Bog koji je započeo ovo dobro djelo vodi ga do njegovog  potpunog ostvarenja.

Pozdravljam o. Darija Tokića provincijala Hrvatske karmelske provincije koja sa sestrama karmelićankama pripada istom Redu Blažene Djevice Marije od gore Karmela.

Pozdravljam i nazočne Sestre Srca Isusova koje djeluju ovdje u Gospiću i u Otočcu, a djelovale su, dok su imale više zvanja, u mnogim župama na teritoriju naše biskupije.

Pozdravljam sve predstavnike civilne vlasti s teritorija naše biskupije: Župana Ličko-senjske županije gospodina Darka Milinovića i njegove suradnike, gradonačelnika grada Gospića gospodina Karla Starčevića i njegove suradnike, gradonačelnika  grada Senja gospodina Sanjina Rukavinu, gradonačelnika grada Slunja gospodina Juru Katića. Pozdravljam i načelnike općina s teritorija naše biskupije kao i sve predstavnike važnih ustanova našeg grada i županije: školstva, zdravstva, policije, državnog arhiva i drugih.

Pozdravljam projektanta ovog samostana gospodina Petra Lušu i članove njegove projektantske kuće „Mi projektiramo vama“. I on s posebnom ljubavlju prati rast ovoga samostana.  Pozdravljam predstavnike građevinske firme „AB Gradnja“ iz Karlovca koja gradi ovaj samostan: direktoricu  gospođu Mariju Janžetić, voditelja gradilišta gospodina Ivana Rade, kao i sve radnike na gradilištu. Za sada o njihovom radu možemo govoriti sve najbolje.

Zahvaljujem obitelji Ive Vukića i Marije Perković r. Vukić koji zbog spriječenosti nažalost, nisu danas s nama, jer oni su, rekao bih, spontanim darivanjem ovog zemljišta za gradnju budućeg samostana ojačali našu vjeru da je ovaj projekt Božja želja.

Pozdravljam sve dobročinitelje ove gradnje, koji su prisutni i koji nisu, koji se raduju ovom projektu i uz žrtve i odricanja financijski potpomažu izgradnju, na čemu im od srca zahvaljujem moleći Gospodina da im uzvrati onako kako On to zna. Ima puno i onih koji molitvom prate ovo djelo na čemu smo im neizmjerno zahvalni.

Pozdravljam također sve predstavnike medija koji su ovdje da bi izvijestili širu javnost o ovom događaju značajnom  za Crkvu u našoj biskupiji, a napose u ovom kraju.

Još jednom srdačan pozdrav svima vama koji ste došli na obilježavanje ovog radosnog događaja blagoslova temelja novog samostana klauzurnih sestara karmelićanki čiju ćemo izgradnju nastaviti pratiti svojom molitvom i ljubavlju.

A sada molim Apostolskog Nuncija da započne ovaj sveti obred blagoslova.

  Nakon molitve i svetopisamskih čitanja:  Ef 3,14-19 i Lk 10,38-42, nuncij mons. Giorgio Lingua održao je homiliju. Na početku, ponavljajući rečenicu iz evanđeoskog teksta: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10,41-42) te nastavio:  „Susrećemo se često s rizikom da ne znamo razlikovati ono što je bitno od onog što je sporedno; ono što je nužno od onog što je nevažno.  I mi se nalazimo u vrtlogu života s raznim opterećenjima. Moramo činiti mnoge stvari koje nas umaraju, uznemiruju: posao, studij, pastoralne obveze, pomaganje drugima, bolesnima. Roditelji imaju brige za odgoj djece, oko plaće dostatne za njihovo uzdržavanje itd. Sve je to dio života. Nisu li sve to dobre i potrebne stvari? Nije li dobro da se svemu nabrojenom intenzivno i predano posvetimo? Problem nije u stvarima koje činimo, nego u činjenici da se 'previše brinemo i uznemirujemo'  za ono što činimo, za ono što se oko nas zbiva. Previše se brinuti i uznemiriti znači zapostaviti Boga koji od nas ne traži nemoguće, nego nam daje dovoljno vremena i potrebnu snagu da ostvarimo ono što On od nas očekuje, kako se očituje Njegova volja u našem životu.

           Katkada zaboravljamo da je samo jedno potrebno: Činiti ono što Bog želi od nas u sadašnjem trenutku. Treba osluškivati nutarnja nadahnuća i onda u svijetlu Duha Svetoga razlučivati što je volja Božja. Problem, dakle, leži u razlučivanju, u razlikovanju duhova. Postoji temeljna razlika između 'mnogo' koje je zaokupljalo Martu i 'jednog potrebnog'  koje je izabrala Marija. 'Mnogo', to su naše osobne male želje i planovi, a 'jedno potrebno' je volja Božja. Nije li uistinu, bila dobra stvar pripremiti Isusu objed? Nije li Marta bila u pravu moleći Mariju za pomoć da bi, potom, zajedno osluškivale Isusa?  Dajući za pravo Mariji, Isus želi upozoriti Martu da između svega onoga što je potrebno činiti, koliko god to bile dobre i važne stvari, postoji prioritet.  A apsolutni prioritet je slušati Božju riječ. Ukoliko najprije ne osluškujemo Njegovu riječ, ne možemo razumjeti što On, zapravo, od nas želi.

          Danas polažemo kamen temeljac jednog kontemplativnog samostana, jedne zajednice koja prema ovozemaljskom rasuđivanju nema veliku budućnost. U današnjem svijetu ima toliko potreba koje traže aktivne djelatnike. Tu se očekuje i pomoć od Crkve. Djecu treba poučavati, tolike bolesnike njegovati, siromasima i beskućnicima  priskočiti u pomoć. A mi gradimo kuću molitve, samostan bosonogih  karmelićanki  koje ne izlaze iz samostana. Isus nam daje odgovor: 'Marija je uistinu izabrala bolji dio.'

Uvijek je iznova fascinantan odlomak iz autobiografije sv. Terezije od Djeteta Isusa koja je vrlo mlada ušla u Karmel. Ona pjeva od radosti zbog otkrića svog poziva: 'Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelje, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv. Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva znanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta, jednom riječju, da je ona vječna. Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: 'O Isuse, Ljubavi moja, napokon sam našla svoje zvanje. Moje zvanje je ljubav.(...) U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav, tako ću ja biti sve, tako će se ostvariti moj san.“

Papa Franjo u Apostolskoj Konstituciji „ Vultum Dei Quaerere“ o ženskom kontemplativnom životu piše: „Kontemplativna osoba cijeni vrijednost materijalnih stvari, ali im one ne otimaju srca niti im sputavaju duh. Naprotiv, one služe kao ljestve kojima se uspinje do Boga. Za kontemplativnu osobu, sve 'označava' Svevišnjega. Oni koji urone u misterij kontemplacije, sve gledaju duhovnim očima. To im omogućuje promatrati svijet i druge osobe Božjim očima dok drugi 'oči imaju, a ne vide' (Ps 115,5; 135,16; usp. Jr 5,21) jer gledaju tjelesnim očima.“

        Danas ovdje blagoslivljamo kamen temeljac novog Karmela, kuće koja će biti kuća ljubavi, molitve, veliki svjetionik vjere. To će biti gorući oganja ljubavi koji se ne gasi, koji će mnogima donijeti mir duše, radost vjere i snagu za kršćanski život.

        Prije osamdeset godina, po nadahnuću blaženog Alojzija Stepinca nastao je prvi Karmel u Brezovici kod Zagreba, posijano je sjeme, bogato vjerom i odlučnošću M. Regine Terezije i triju njezinih suradnica.

        Danas mons. Križić, duhovni sin Terezije Velike, polaže u zemlju Gospićko-senjske biskupije mladicu sa stabla izraslog iz prvog hrvatskog Karmela u vrijeme, kada su zvukovi Drugog svjetskog rata postajali zaglušujući. Sadi je s istom vjerom i istom nadom. Redovnice koje dođu imat će zadatak održavati upaljenom istu ljubav, prvu ljubav koja obuhvaća sve druge ljubavi.

        Naša Gospa od Gore Karmela koju ćemo svečano proslaviti za dva dana, neka prati radnike, neka štiti i podržava one koji će prionuti uz ovaj posao i sve koji će znojem svoga lica postati suradnici ovog Božjeg djela. Da zaista postane kuća Božja u kojoj će mnogi naći izgubljenu vjeru, nutarnji mir, odmor od svakodnevnih briga, ozdravljenje od rana prošlosti i svega onoga što nas koči u vjerničkom životu.

         I danas vrijedi velika poruka svete Terezije Avilske: 'Ništa neka te ne smeta, ništa neka te ne plaši. Sve prolazi, Bog se ne mijenja. Strpljivost sve doseže. Onome tko Boga ima ništa ne nedostaje. Bog sam dostaje!'“

Riječima:“ Vjerujemo da je ovaj Karmel u Gospiću Božji dar cijeloj Lici, ovom ispaćenom narodu koji je unatoč tolikim žrtvama, sve do mučeništva, ostao vjeran Kristu Gospodinu i vjeri otaca. Tako neka bude!- završio je propovijed nuncij Lingua.“

         Nakon homilije nuncij je blagoslovio gradilište. Generalni vikar mons. Marinko Miličević pročitao je Povelju o današnjoj svečanosti koju su zatim, nuncij Lingua i biskup Križić položili u temelje budućeg samostana.

          Potom je prisutne pozdravio nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić s podacima da „je današnji Karmel u Breznici Đakovačkoj prolazio svoj križni put. Karmel je bio utemeljen 1964. u Jurišićima u Istri. Sestre su nakon 13 godina boravka ondje, 1977. napustile župnu kuću i preselile se u stari franjevački samostan u Kloštar Ivaniću. Muka obnove staroga i derutnog samostana. No dragi Bog je blagoslivljao zajednicu novim zvanjima te su se sestre 1987. podijelile i osnovale novu zajednicu, opet u starom derutnom franjevačkom samostanu u Šarengradu kod Iloka. Obnoviti dva derutna samostana i prilagoditi ih potrebama života njihove klauzurne zajednice bio je veoma težak, zahtjevan i skup posao. No, samo što su se sestre zatvorile u klauzuru u Šarengradu, izbio je domovinski rat. Sestre su zajedno sa stanovništvom onoga kraja bile protjerane i postale podstanarke u jednom dijelu samostana otaca karmelićana u Zagrebu. I razmišljale što i kako dalje. Naime, u samostanu u Šarengradu krajinska srpska vlast smjestila je starački dom. Najprije pet godina čekanja i promišljanja, a onda je nakon donošenja odluke, opet pet godina, trajala izgradnja novog samostana u Breznici Đakovačkoj. Godine 2001. sestre su se vratile u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, ali na novu adresu.

Kroz sve ratne i poratne poteškoće, dragi Bog je opet blagoslivljao zajednicu novim zvanjima te su odmah nakon dolaska u Đakovačko-osječku nadbiskupiju sestre morale početi razmišljati o utemeljenju novog Karmela...

Zahvaljujem kao dijecezanski biskup odgovoran za karmel sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, u svoje ime i u ime svih sestara, biskupu Zdenku Križiću i svima vama svećenicima Gospićko-senjske biskupije što ste s radošću prihvatili osnivanje Karmela ovdje u svojoj biskupiji.“

          Gradonačelnik Karlo Starčević, pozdravio je sve prisutne, izrazio dobrodošlicu sestrama karmelićankama  u Gospić  s naglaskom: „Današnji dan čini me posebno radosnim kao nikada u mome životu. Postavljanje  kamena temeljca samostanu sestara karmelićanki  znak  je silaska Duha Svetoga među ovaj narod... Dočekali smo vas otvorena srca i s ljubavlju!

        Župan dr. Darko Milinović pozdravio je također prisutne s naglaskom da  „danas pišemo hrvatsku povijest ovdje polažući temelj ovom svetom domu... Karmelićenke daju  Bogu sve što imaju. Naši branitelji  dali su život na oltar domovine, dali su sve da bismo  mi dobili domovinu. Uživajmo u njoj. Radujmo se svi ovom događaju sa željom da ovaj Karmel ovdje i zajednica karmelićanki bude znak Božjeg blagoslova za sve ljude koji ovdje žive.

       Završna riječ  biskupa Križića

Završavamo s lijepim riječima koje smo danas čuli kako od Nuncija tako i od svih drugih govornika. Svi se radujmo  ovom događaju i nadamo se njegovu ostvarenju sa željom da ovaj Karmel ovdje bude znak Božje prisutnosti za ovo mjesto, za našu Crkvu u Lici, u Gospiću, da bude znak Božjeg blagoslova za sve ljude koji ovdje žive. Stoga, još jednom zahvaljujem svima vama koji ste došli popratiti ovaj povijesni događaj, napose nunciju.

       U znak zahvalnosti našem nunciju, nadbiskupu Hraniću i biskupu Rogiću pripremili smo jedan dar iz Like. Ovo je samo jedan mali znak zahvalnosti koji su predali dva muška člana i dvije ženske osobe gospićke župne zajednice u narodnim nošnjama. Predali su i cvijeće.

           Nakon  svečanog blagoslova  slavlje je završilo Lijepom našom.

    s . Robertina Medven