Svećenička ređenja u Gospiću                          

U okviru svečanog misnog slavlja u katedrali Navještenja BDM u Gospiću,  u subotu 27. lipnja 2020. u 11,00 sati, biskup gospićko-senjski Zdenko Križić zaredio je za svećenike Gospićko-senjske biskupije trojicu kandidata: Brunu Lovakovića, iz župe  Našašća Sv. Križa Trnava, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Igora, Lulića iz župe  Kraljice Svete Krunice u Zagrebu i

Domagoja Tujmera,  župe Bl. Alojzija Stepinca, Trnjanska Savica.

            Koncelebrirali su biskup u miru Mile Bogović, župnici ređenika vlč. Ivan Stipić, vlč. Anton Vukmanić i mladomisnik iz Domagojeve župe vlč. Marko Dominić, generalni vikar mons. Marinko Miličević, kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, župnik gospićki, preč Mario Vazgeč, ekonom preč. Nikola Turkalj i još više od dvadesetak domaćih svećenika, asistirali su bogoslovi, posluživali ministranti. Ceremonijari bili su preč. Mišel Grgurić i vlč. Nikola Prša. Biskup je na početku istaknuo da je jedan od najradosnijih dana za svakog biskupa ređenje svećenika. Prvi put u dvadeset godišnjoj povijesti biskupije imamo tri svećenika. Zahvaljujemo Bogu i molimo da ostanu uvijek vjerni Bogu. Biskup je pozdravio roditelje, braću, sestre, djedove, bake, rodbinu i prijatelje koji su ih danas dopratili do oltara, posebno njihove župnike. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz pratnju na orguljama  Franje Puškarić.

U propovijedi se biskup Zdenko osvrnuo na odlomak današnjeg evanđelja koji je djelić Isusovog govora u dvorani Posljednje večere u kojoj je Isus uspostavio svećeništvo, zaredivši prve svećenike i u tom podužem govoru Isus od svojih učenika ne traži ništa drugo, samo da budu ljudi ljubavi. Isus im ne objašnjava sadržaj riječi „ljubav“,  nego im za primjer nudi sebe, traži da ljube kao što je on ljubio. Ne poučava ih nekom teorijom ljubavi nego primjerom svog konkretnog života. Dodatna pojašnjenja nisu potrebna, jer učenici jako dobro znaju kako ih je Isus ljubio. Biskup je dalje istaknuo “ Isusovu želju da svi, isključivo po ljubavi, prepoznaju učenike kao njegove. Ne spominje druge karakteristike.  Ne govori im da trebaju naviještati njegovu nauku, na što trebaju staviti glavni naglasak, od kojih istina ne smiju odstupiti, kako trebaju govoriti da budu što uvjerljiviji, itd. Od svega toga, gotovo ništa. On od njih traži jedino da ostanu u njegovoj ljubavi. To je jamstvo da će i sve drugo dobro funkcionirati. A znamo sadržaj Isusove ljubavi: služenje i darivanje drugima bez rezervi, do žrtve vlastitoga života. Prava ljubav i ne može biti drukčija: ona traži cijelu osobu i nužno uključuje  žrtvu, križ. U skladu s tim Isus onima koji žele biti njegovi učenici postavlja prvi, a to znači glavni uvjet: odreći se sebe. Isusov učenik ne može biti osoba koja pretjerano gleda na sebe i svoje interese, osoba koja se štedi izbjegavajući sve ono što je zahtjevno i naporno, osoba koja nije sposobna ganuti se pred patnjama i potrebama drugih, napose slabih. Ljubiti kao Isus nije nešto što ide samo od sebe, nego zahtijeva ne male napore. Stoga, život služenja i darivanja, poznaje i svoje umore i svoja klonuća. I sâm Isus ima to iskustvo. Evanđelist jednom prilikom izričito piše: 'Isus je umoran od puta sjedio na zdencu.' (Iv 4,6). Čovjek koji se daje, mora osjećati umor.

U drugoj zgodi evanđelist Luka opisuje ozdravljenje bolesne žene te navodi Isusove riječi: 'Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.' (Lk 8,46). Čovjek koji služi, koji se žrtvuje, on se i troši. I to je normalno.“

Propovjednik je potom, napomenuo izvješće iz prvog čitanja o umoru velikog proroka Ilije te naglasio: “On je bio Jahvin prorok, u ime Jahvino činio je najveća čudesa: uskrisivao mrtve, umnažao kruh, zatvarao i otvarao nebo, činilo se da mu ništa nije nemoguće - kao da su i sami prirodni zakoni suspendirani u njegovom životu i djelovanju. Ilija se u jednom trenutku malo zanio. Zaboravio je da ta izvanredna moć koju ima nije njegova nego Božja. Počeo je pomalo djelovati na svoju ruku i Bog se, da bi Ilija osjetio što može bez Boga, od njega distancirao. I vidjelo se što može: može se samo obeshrabriti i klonuti do te mjere da izgubi volju za životom i poželi smrt. U toj njegovoj nemoći Bog ga ne ostavlja. Dolazi mu, nudi okrjepu, traži da se ne preda, neka nastavi svoj životni put jer nije sve izgubljeno. Čovjek vjere ne smije se nikada predati. Mora znati da Bog ima rješenja za sve i da mu ništa nije nemoguće. Kada čovjek stane, kada se preda, onda tek dolaze najrazličitije napasti: napasti nezadovoljstva, bezvoljnosti, apatije, tjeskobe. A to onda proizvodi stotine nevolja. Život se svede na prigovaranje, gunđanje i konflikte s drugima. Takav život gubi smisao.

Takvo stanje može, nažalost, obuzeti i svećenika, čovjeka koji je pozvan naviještati drugima Radosnu vijest. Istina, i svećenik je samo čovjek i ne može izbjeći iskustva umora i drugih čudnih stanja razočaranosti i nezadovoljstva, ali bilo bi najgore predati se tome. Zato papa Franjo u svojim nagovorima novoređenicima stalno ponavlja: 'Nemojte stati u svom svećeničkom hodu. Ima mnogo onih koji su došli samo do pola puta, a onda su se okliznuli natrag.'

Vidimo i u slučaju Ilije: Bog svog prijatelja nije poštedio krize, tjeskobe, nemoći, ali mu daje dostatne snage da se s tim može nositi i to nadvladati. Nije uvijek Bog koji daje krize nego ih mi proizvedemo svojim nedosljednim životom. I zato je važno provjeriti gdje su korijeni nekih naših kriza i toga postati svjesni. Bog i Iliju u njegovim  krizama, nemoći i nezadovoljstva, poziva da stane pred Njega i da u Božjem svijetlu bolje vidi sebe i svoje stanje. Samo pred Bogom čovjek može dobro vidjeti svoju istinu, iako ni tada nije sigurno da će tu istinu sebi priznati. Napast bježanja od vlastite istine jedna je od najgorih napasti u našem životu. Tako Bog od Ilije traži da pred Njim uvidi i shvati sebe i dade odgovore: Zašto je nezadovoljan? Zašto je klonuo? Zašto se obeshrabrio? Zašto je izgubio volju za život? Ilija mora sebi priznati da je njegov život došao u takvo stanje jer se malo iznevjerio Bogu. Bog ga je pozvao da djeluje u ime Božje, a ne u svoje ime.“

         Biskup je naglasio da je ovo upozorenje i za sve svećenike. I mi smo u nekim našim klonućima, nezadovoljstvima, pozvani stati pred Boga da bismo bolje vidjeli zbog čega je došlo do takvog stanja. Da li možda, zbog toga što sam se previše oslonio na svoje snage i premalo računao s Božjim snagama? Ili zato što sam možda, zanemario molitvu i svoj odnos s Bogom? Ili zato što sam se bavio s onim što Bogu nije po volji?!

         Propovjednik je nastavio: „Ako smo sposobni priznati svoju istinu, Bog za nas ima rješenje. Kao u slučaju proroka Jeremije, koji se također malo udaljio od Boga i upao u krizu, pa mu Bog veli: „Ako mi se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja“ (15,19). Stoga je, itekako važno u našem životu znati odvojiti dragocjeno od bezvrijednog!  Svećenik ne djeluje u svoje ime nego u ime Božje. Kada malo prestane djelovati u ime Božje neće imati snage za žrtve. Mnoge žrtve je moguće činiti samo iz vjere, samo ako je motiv Bog, jer mnogočemu nije moguće naći smisao samo nekom ljudskom logikom.

Zato papa Franjo veli: „Svećenik može postići 2-3 doktorata, ali ako ne zna nositi Isusov križ, doktorati ništa ne koriste. ... Svećenik s kojim Crkva može računati jest onaj koji se približio ognju i dopustio da mu vatra spali ambicije karijere i moći.“

Biskup Križić pozvao je današnje ređenike: „Draga braćo novoređenici Bruno, Igore i Diminiče! Čuli smo kako Isus veli učenicima: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane“.

Istaknute su dvije stvari:

1. Niste vi izabrali nego je Isus izabrao vas. Čuli smo što Pavao govori o sebi i svim drugim pozvanima, stavljajući naglasak da nitko od nas nije izabran zato što je bio najbolji đak, ili najpobožniji među kolegama, ili najinteligentniji, ili najsimpatičniji, ili ne znam koji drugi „naj“. Da je Bog birao po tim kriterijima umjesto vas i nas bili bi neki drugi. Poziv je, prije svega, Božji dar. Ovo se ne smije zaboraviti. Bog vas je izabrao jer u vas ima povjerenje. Bilo bi prežalosno da ga razočarate.
2. Izabrani ste da donesete rod i vaš rod da ostane. Sve ono što se čini s ljubavlju i dobrotom, to ostaje, to ne umire. Živite kao svećenici tako da ostavite iza sebe tragove ljubavi i dobrote. Ili, kako je to lijepo napisao svećenik Izidor Poljak, u stihovima sigurno vam dobro poznatim: 'Neću da moji dani proteknu mračni ... Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svijetlosti.' Uzmite i vi ovo kao svoj zavjet Bogu. Amen.“

      Nakon propovijedi slijedili su obredi ređenja. Litanije Svih Svetih pjevao je bogoslov Kristijan Pajdaković iz Otočca.

      Nakon podjele mladomisničkog  blagoslova, novozaređenim svećenicima i njihovim obiteljima u ime župe i svećenika čestitao je župnik preč. Mario Vazgeč. Ovogodišnji prvopričesnici Luka Brozičević, Ivana Župan, Patrik Antonio Petry i Anja Tonković recitacijom „Na čelu tvome“ pozdravili su i čestitali novoređenicima u ime župe, a poklone su im predali prvopričesnica Karmela Čović te krizmanici Mak Kolić i Laura Kurevija,  pratili su ih u narodnim nošnjama Iskra Kolić i Josip Rosandić.

      Vlč. Bruno Lovaković koji je đakonsku službu vršio u Gospiću, u ime novozaređenih zahvalio je biskupima mons. Zdenku Križić i biskupu u miru mons. Mili Bogoviću, roditeljima, rodbini, vjernicima – svima koji su im pomogli doći do oltara, ponajprije dragom Bogu, sa željom da njihov život bude trajni „Veliča“ Bogu.

      Biskup je na kraju izrekao zahvalu i podijelio svečani blagoslov!

Slavlje se nastavilo u Pastoralnoj dvorani župe Lički Osik, uz svečani objed.

                                                                                            s. Robertina Medven