Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove u Gospiću
Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, 11. lipnja 2020. svečanu sv. misu u 10 sati u gospićkoj katedrali i tijelovsku procesiju predvodio je gospićko-senjski biskup u miru mons. Mile Bogović u koncelebraciji s kancelarom i tajnikom biskupije preč. Mišelom Grgurićem i domaćim župnikom preč. Mariom Vazgečem. Asistirao je đakon vlč. Bruno Lovaković, posluživali su sjemeništarci i ministranti. Pjevao je na misi i u procesiji katedralni zbor pod ravnanjem Franje Puškarića.
Biskup je propovijed počeo s povijesnim pregledom nastanka čašćenja Tijela i Krvi Kristove te istaknuo unutarnje i vanjsko čašćenje. Rekao je: „Istina je da smo otkupljeni po tijelu Kristovu. Zato je u Božjoj promisli bilo potrebno da Riječ tijelom postade kako bi u Kristovom ljudskom tijelu primio svaku čast i slavu. Najveći čin našeg otkupljenja bio je na Posljednjoj večeri kad je Isus uzeo u ruke kruh blagoslovio ga i rekao: „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo.“ I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“ (Mt 26, 26-28). Ovaj događaj slavimo na Veliki četvrtak. Došao je njegov čas. Od samoga početka on je svjestan svojega časa. Njegov je čas njegov odlazak iz svijeta Ocu. No, odlazak iz svijeta vezan je uz nasilje, nepravdu i sramotnu smrt. U trpljenju sjaji otajstvo križa i razumiju ga samo oni koji trpe.
Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove na vanjski način, ispovijedamo vjeru u Kristovu nazočnost u prilikama kruha i vina. Imati kruha znak je blagoslova, a u Euharistiji besplatnog sebedarja. Zato je euharistija mjerodavna za kršćanski život. Stoga euharistija, nama koji smo još uvijek u ovom svijetu, omogućuje i stvarni dodir s Kristom u stvarnosti novoga svijeta. Ona nas povezuje s Bogom, ali i jedne s drugima, jer jedno smo tijelo. Zato nema euharistije koja bi nas osposobila da gledamo Boga, a zaboravljamo ljude oko sebe.
Tijekom povijesti Crkve u prva tri stoljeća kršćani se nisu javno okupljali. Kasnije grade crkve, samostane, došlo je vrijeme svetaca kao što su sv. Antun, sv. Franjo, sv. Toma Akvinski. Širi se običaj da se nakon pretvorbe podiže hostija i kalež, da se hostija časti i izvan mise, širi se pobožnost klanjanja Tijelu Kristovu. Tijelo Kristovo donosi se ljudima...
Na mnogim mjestima danas to činimo slikovito u procesiji s Presvetim u pokaznici. Tijelo Kristovo se u procesiji nosi na čašćenje po selima i gradskim ulicama i nastale su tako tijelovske procesije. One ne mogu stići do svakoga kutka, ali možemo mi. Ne mogu stići do svakoga mjesta gdje su potrebni i potrebe, ne mogu rasvijetliti sva mjesta tame... ali mi možemo biti žive pokaznice, nositelji Kristove prisutnosti u svijetu.
Po njemu, s njime i u njemu… Čovjek se zapravo, spašava time da oda Bogu svaku čast i slavu. To je savršeno bilo u tijelu Isusa Krista. Zato Pavao zove kršćane da i oni proslavljuju Boga u svome tijelu. Po primanju „tijela Kristovog“ mi smijemo Boga nazivati Ocem, dižemo se na razinu Očenaša.
Krist je htio ostati trajno prisutan među nama po sakramentu Euharistije: 'Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje...' to se latinski naziva: Corpus Christi, što je u našem prijevodu: Tijelo Kristovo. Mi to ispovijedamo uvijek kada se pričešćujemo.“
Biskup je propovijed završio molitvom: „Gospodine Isuse Kriste, u sakramentu euharistije ostavio si nam divini dar svoje ljubavi. Usliši nam smjerne molitve i pomozi da sav naš život bude uzdarje tebi koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.“
Nakon sv. mise oblaci nisu pokazivali mogućnost kiše, pa je iz katedrale krenula procesija ulicama grada koju je predvodio biskup u miru Mile Bogović i koncelebranti. Baldahin su nosili vatrogasci. Nakon raznih mjera čuvanja od zaraze koronavirusom, procesija je okupila dio prvopričesnika, krizmanika, više vjernika, puhački gradski orkestar, čuvare reda, čitače i pjevače. Prva postaja bila je ispod gustih borova, pa se prve kapi kiše nisu ni osjetile, ali kiša je napredovala. Svi smo odahnuli vrativši se u katedralu. Otpjevali smo „Tebe Boga hvalimo“ i nakon svečanog blagoslova s Presvetim završili euharistijskom pjesmom: „Ne ostavi nas nigdar“.
s. Robertina Medven
