Služba muke Gospodnje u Gospiću

Službu muke Gospodnje 10.4.2020. na Veliki petak u gospićkoj katedrali predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s biskupom u miru Milom Bogovićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grguriće, župnikom Mariom Vazgečem i đakonom Brunom Lovakovićem.

Biskup je u propovijedi naglasio da su na ovaj dan, Veliki petak, ljudi osudili na smrt Sina Božjega i to na najokrutniju vrstu smrti koju su izmislili: smrt na križu te nastavio opis događaja kako su ih zabilježili evanđelisti: „ Križ je bio sastavljen od dva elementa: jedne uspravne grede, redovito ukopane u zemlju čim su osuđenika odlučili raspeti i jedne vodoravne grede, nešto kraće od vertikalne, koju je osuđenik morao nositi na mjesto svog stratišta. Tako je i Isus nosio tu vodoravnu gredu koja nije bila nimalo laka. Pri razapinjanju, najprije su osuđenika vezali ili čavlima pribili na horizontalnu gredu. Zatim su ga podizali na onu vertikalnu na kojoj je bilo udubljeno mjesto za horizontalnu gredu. Osuđenik je polako umirao u bolima gušeći se pri punoj svijesti.

Nekada su vojnici, onima koji su visjeli na križu, razbijali kosti na nogama ili ih kopljem proboli da bi ubrzali njihovu smrt. Uz sve ovo, osuđenika su, prije samog razapinjanja, zlostavljali najrazličitijim poniženjima, izrugivanjima, ismijavanjima i nastavili sve vrijeme dok je visio na križu. Bilo je to kao opomena svima koji bi se usudili suprotstaviti vlastima ili učiniti kakvo kriminalno djelo.

Evanđelisti napominju da je greda križa bila Isusu preteška, a prije su ga jako izmučili bičevanjem, tako da je jedva mogao hodati. Vojnici su se, videći da Isus tetura i pada, bojali da neće moći iznijeti taj teret do pogubljenja, zato prisiljavaju jednog čovjeka, imenom Šimun, koji se vraćao s polja, da mu pomogne barem jedan dio puta nositi tu gredu križa. Marko navodi imena djece tog Šimuna. Najvjerojatnije zbog toga jer je prva kršćanska zajednica kojoj Marko piše, dobro poznavala te Šimunove sinove pa su mogli kod njih sve provjeriti.

Isus je teškom mukom dospio do mjesta razapinjanja. O razapinjanju evanđelisti govore u nekoliko riječi. Daleko više govore o daljnjim izrugivanjima koja se nastavljaju dok Isus visi na križu. To izrugivanje je uistinu, demonsko. Napominju još neke detalje: kockom dijele Isusove haljine, spominju natpis koji je stavljen na križ kao razlog osude te da su uz njega razapeli još dvojicu kriminalaca. Za života je Isus bio izrugivan kao „prijatelj carinika i grješnika“, a evo sada i umire u njihovom društvu. Od šestog do devetog sata nastupa čudna tama. O devetoj uri povika Isus iza glasa: 'Eli, Eli, lema sabahtani?' To će reći: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mt 27,46). Neki od prisutnih pomisliše da zove Iliju proroka, za koga se vjerovalo da je živ uznesen na nebo i da će doći u času Božje srdžbe. Jedan od prisutnih, vjerojatno vojnik, odlazi te spužvu umače u ocat i pruža Isusu da pije. Ovaj čin nije bio izrugivanje, nego znak samilosti, jer se smatralo da je ocat neka vrst anestezije, narkotika koji ublažava boli. Matej i Marko ne kažu da je Isus to pio, nego žele istaknuti da Isus umire pri punoj svijesti. Ivan opet tvrdi da je Isus uzeo ponuđeni ocat jer ne želi odbiti iskreni znak samilosti jedne osobe.

Evanđelisti, napose Marko, žele istaknuti Isusovu potpunu ostavljenost i samoću u njegovoj muci i smrti. Nema blizu nikoga od svojih prijatelja. Križ mu pomaže nositi jedan neznanac i to stoga, jer su ga prisilili. Ovakva pomoć ne olakšava. Ona je mučna, još više opterećuje. Križ i patnja tom iznuđenom pomoći postaju još teži, još mučniji. Doduše, spominju se, ali tek poslije njegove smrti, neke žene koje su sve to promatrale 'izdaleka', kako veli evanđelist. Isus umire u potpunoj osamljenosti. Uz iskustvo ostavljenosti od prijatelja, Isus ima iskustvo i ostavljenosti od Boga. Ovo može biti zbunjujuće, da Bog ostavlja svoga Sina ili nekog svoga vjernika u trenucima najveće patnje!“

Biskup Zdenko tumači da mi iz evanđeoskog izvješća jasno vidimo je istina baš suprotna te nastavlja: „ U trenucima patnje Bog je vjerniku najbliži, samo što zbog patnje to ne može odmah osjetiti. Koliko puta se i sami, u nekim svojim patnjama, uvjerimo kako nas je Bog napustio, a tek puno kasnije, kada patnja prođe, otkrijemo da smo imali krivo. Ovakva iskustva proživljavali su mnogi Božji ljudi.

Isus je, kako izvješćuje sveti Luka, pred samu smrt smireno rekao: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj'. U svom pouzdanju u Oca, Isus je bio siguran da nije ostavljen, ali njegova ljudska osjetila to nisu mogla primijetiti.

Isusovi neprijatelji, razapinjući Isusa, bili su uvjereni da su ispravno postupili, jer likvidirali su jednoga koji se lažno proklamirao kao Mesija. Imaju za to i dokaze: u Bibliji se na mnogo mjesta nalazi tvrdnja da Bog pravednika u nevolji ne ostavlja nego ga spašava. Ako Bog sada Isusa ne spašava, onda je to dokaz da on ne spada u pravednike. Tako razmišljaju njegovi protivnici. A zato, nalaze još dodatnih dokaza: kakav je on Mesija kad ne može sići s križa, kad nije u stanju spasiti sebe, a tobože, spašavao bi druge? Pored toga ne može učiniti nikakvo čudo: ne može čak pogoditi niti tko ga udara. Tako je križ njima dokaz Isusove lažnosti. Zato ga ismijavaju svi: vojnici, svećenici, pismoznanci, prolaznici, pa čak i jedan od raspetih na križu.

Iz usta tih prolaznika, svećenika i pismoznanaca govori sam Sotona. On mu je još onda, kušajući Isusa u pustinji, upućivao iste riječi: 'Ako si sin Božji, učini ovo ili ono'. Ali Isus je te đavolske ponude posve ignorirao kao što to čini i sada. Njegovi neprijatelji žele dokaz da je on zaista Mesija, da je božanskog podrijetla, ali takav dokaz ili takav znak neće dobiti.

Oko križa je veliki promet i velika vika. Iz Isusovih usta, prema Mateju i Marku, izlaze dva povika ili vapaja: vapaj napuštenosti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“, te vapaj u času smrti: „Isus povika jakim glasom i izdahnu“. U svom vapaju Bogu Isus ne traži nikakvu osvetu, nikakvu pravdu, nego samo Očevu blizinu. Isus je uzor kršćanskog mučeništva. Sva glavna obilježja njegovog života dolaze još jače do izražaja na križu. To se posebno vidi u izvješću evanđelista Luke. Tu je, prije svega, Isusova nevinost koju prepoznaje i potvrđuje i sam razbojnik na križu, a poslije smrti Isusov identitet prepoznaje jedan stotnik i drugi rimski stražari koji su bili pod križem.

Istaknuto je nadalje, kako Isus, koji je cijeli život posvetio tražeći grješnike i one odbačene, evo sada među njima i umire. On, koji je toliko insistirao na opraštanju, nenasilju i ljubavi prema neprijateljima, sada s križa ne samo da ne zaziva nikakvo nasilje nego oprašta i ispričava one koji su ga osudili i razapeli. Isus koji nikada nije bio zabrinut za sebe nego samo za Oca i ljude, sada se na križu opire svakoj napasti spašavanja samoga sebe, ali zato spašava raskajanog razbojnika koji postaje prvi stanovnik raja. Isus do zadnjeg vapaja ostaje povezan s Ocem u vršenju njegove volje i zato njegovi vapaji nisu završili u prazno. Na te Isusove vapaje Bog nije ostao u šutnji: odgovara s mnogim izvanrednim znakovima zbog kojih su neki pogani učinili ispovijest vjere.“