Svetkovina Bogojavljenja

 Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je na svetkovinu Bogojavljenja središnje misno slavlje u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije.

Misno slavlje suslavili su kancelar biskupije vlč. Mišel Grgurić i domaći župnik i rektor katedrale vlč. Mario Vazgeč. Pjevanje je predvodio katedralni zbor, pod ravnanjem i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

Biskup se u propovijedi osvrnuo na Matejevo evanđelje koje nam jedino donosi izvješće o pohodu mudraca s Istoka, koji su došli u Betlehem pokloniti se Isusu.

„Ovaj blagdan u našoj tradiciji ima više naziva. Jedan od uvriježenih naziva je Sveta tri kralja, iako se ovdje ne radi o nikakvim kraljevima, nego više o mudracima ili znanstvenicima, kako bi se danas reklo, tj. o ljudima koji su se najvjerojatnije bavili astrologijom. Negdje ovaj blagdan nazivaju Vodokršće zato što se na ovaj dan blagoslivlja voda. U najstarija vremena na ovaj dan su se slavila tri događaja: pohod mudraca s Istoka, Isusovo krštenje i njegovo prvo čudo u Kani Galilejskoj. Ipak je naziv Bogojavljenje najprimjereniji događaju koji slavimo. Sama riječ otkriva otajstvo. Slavi se dan kada se Bog objavio svim narodima i poručio da on nije Bog samo jednog naroda, nego svih naroda.

Na koji način se Bog objavio? Mi kada čujemo da se Bog objavio odmah pomislimo na neka ukazanja, na neke izvanredne događaje koje je Bog proizveo i pred kojima je čovjek ustreptao. Tako je nekako bilo u Starom Zavjetu. Bog se javljao kroz grmljavinu, kroz potrese, kroz oganj. Nekada je to bilo tako strašno da je narod molio da im Bog šalje poruke preko Mojsija, a ne direktno, jer se boje da će pomrijeti od straha. U ovom slučaju Božje objave nema ništa od svega toga. Bog se objavljuje u siromaštvu, bijedi, malenosti, a to je ljudski gledano, više znak Božje odsutnosti nego blizine. To je samo poruka da se Boga od sada može prepoznati samo snagom vjere u malim znakovima koji diraju dušu.

Imamo ovdje tri čovjeka koji su odlučili krenuti na jedan dalek i riskantan put da bi se poklonili novom kralju koji se tek rodio, i to u zemlji koju ne poznaju, osim što su znali kao i svi drugi da ta zemlja ne predstavlja ništa posebno u onom svijetu. Siguran sam da su mnogi, a možda i svi koji su saznali za njihovu odluku, sve to ismijavali i ironizirali. No, oni se ne osvrću na to nego kreću na put. Zna se sa sigurnošću da su ubrzo upali u krizu svojih nadanja. Zvijezda koju su vidjeli ne prati ih korak po korak. Više su putovali kroz tamu nego pod svijetlom zvijezde. Ta Božja zvijezda je zapravo bila iskra koja je imala za cilj da u njima zapali želju da otkriju tajnu tog znaka koji im je došao s neba. Bog se uvijek tako ponaša: zapali u osobi oganj ljubavi, želje, nostalgije, i on to stalno podgrijava, ali ostavlja čovjeka sa svim svojim osobinama, da traži, ispituje, bori se. To traženje Boga ne ide glatko. Ono je uvijek popraćeno sa krizama i kušnjama, često odustajanjima i vraćanjem nazad. To je u ljudskom životu prisutno i na mnogim drugim područjima. Svi znamo kako se nekada jako zagrijemo za neku vrijednu stvar i stvorimo odluku da ćemo to ostvariti, a onda nadođu poteškoće koje pobjede osobu i ona odustane. Svi mi tu imamo dovoljno iskustva.

Kada je u pitanju vjera i traženje Boga kušnje su još veće. I ova tri mudraca su to dobro iskusili. Prije nego što su došli do Isusa prošli su puno tame, napasti da odustanu, razočaranja s kojima su se morali suočavati, borbe sa smislom i besmislom puta koji su započeli, a kojemu se ne vidi kraja. Ali na sreću nisu odustali. I ovo je konkretna poruka: vjera nije laka stvarnost. Boga koga tražimo jest često puta i „Bog skriveni“, kako veli prorok Izaija, jedan od najvećih proroka u povijesti spasenja (Iz 45,15). Prorok koji ima tako jako iskustvo Boga, opet s vremena na vrijeme upadne u tamu koja mu sasvim prekrije Boga. Bog kroz ove kušnje provjerava čovjekovu vjernost. Hod u vjeri nije hod po nekoj autocesti koja je dobro osvijetljena i gdje postoje sigurni znakovi koji te, ako si imalo sabran, vode pouzdanim putem do krajnjeg cilja. Na putu vjere nema uvijek tih sigurnih znakova, a ni odgovora na sva pitanja koja nadolaze i zbunjuju. Jedino što pomaže jest unutarnja želja da se ide dalje i da se ne stane; ne dati se nikada obeshrabriti. Bog jamči otkriće onima koji ne staju u svojim traženjima i nastojanjima. Ili kako će Isus reći: „Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti“ (Mk 13,13).

Na svom putu Mudraci imaju dva zaustavljanja: jedno je kod kralja Heroda, a drugo je kod kralja svih naroda. Zaustavljanje kod kralja Heroda je bio ne mali rizik. Mudraci su primijetili da je kralj Herod uznemiren, koliko god on to pokušavao skrivati. Herod ne može prihvatiti da ovi traže nekog drugog kralja kojemu se žele pokloniti, a on je tu. Zato sve čini da ih prevari tako da mu poslije jave gdje je taj kralj kome idu da tako i on dođe do njega. Jasno, s drugom nakanom. U traženju Boga će uvijek biti i onih koji osobu žele prevariti, smesti u traženju, obeshrabriti. I s ovim se mora računati. Nije mali broj onih koji su naišli na takve ljude koji su ih prevarili, ponudili nešto drugo i usmjerili na krivi put. Bog i u tim trenutcima daje dodatnu pomoć čovjeku, potiče ga i zove, ali mu ne oduzima slobodu da sam izabere.

Mudraci, napuštajući Heroda, ponovno ugledaše zvijezdu kojoj se veoma obradovaše. Oni su je slijedili i ona ih dovodi do cilja. Zvijezda ih je dovela do špilje u kojoj je rođen taj kralj. Oni ulaze unutra i ne vide ništa izvanredno, osim jednu običnu siromašnu obitelj koja je našla mjesta u skloništu za životinje. I dijete koje vide ni po čemu ne izgleda izvanredno. Od svega je najizvanrednija bila zvijezda koja im je sada nestala. Međutim zvijezda sada upućuje na drugi znak koji postaje izvanredan. Sada najveći Božji znak postaje realnost malenosti i neznatnosti. Od sada se Boga ne treba tražiti u izvanrednostima nego u malim znakovima svakidašnjice. Ne treba ga tražiti po sjajnim kraljevskim palačama kada ga se može naći u skromnosti vlastitog doma. Boga treba tražiti prije svega tamo gdje živimo, u svojoj vlastitoj kući, u svome djetetu, roditelju, mužu, ženi, starcu i starici. Za to je potrebna vjera, potrebne su oči vjerom prosvijetljene.

Kada Mudraci ulaze u špilju gdje se rodilo dijete prvo što čine: padaju na koljena i adoriraju. Vjerom su otkrili ono što nisu mogli tjelesnim očima. U vjeri oni adoriraju. Adoracija se odvija u šutnji, bez i jedne riječi. Ovo je prvi i najveći dar koji oni pružaju Isusu. Poslije toga obdaruju ga drugim dragocjenostima.

Da li su oni ove dragocjenosti ponijeli da ih daruju novorođenom kralju ili pak da imaju za troškove putovanja, ne znamo sa sigurnošću. Ali je činjenica da oni nakon adoracije izvlače svoje darove i ostavljaju Isusu.

Sigurno je da adoracija oslobađa čovjeka od robovanja bilo kakvom idolu: od idola moći, vlasti, novca, do idola mnogih ovisnosti koje od čovjeka naprave roba. Adoracija rasterećuje čovjeka od mnogih opterećenja koja ga guše, koja mu ubijaju radost i oduzimaju osjećaj sreće. Kada čovjek otkrije Boga, onda sve drugo postaje manje važno ili nevažno za život i njegov smisao.

Mudraci su otkrili više od onoga što su očekivali. Uspjeli su jer su bili ustrajni i nisu odustajali. Nakon susreta s Isusom, oni na povratku biraju, kako se veli, drugi put Oni životu daju drugo usmjerenje, mijenjaju život. Susret s Isusom čini baš to: mijenja čovjeka. Ta promjena donosi veliku radost koja se ne može opisati.

Neka i svakoga od nas Božje svijetlo trajno vodi kroz život. Neka dopre i do onih koji su krenuli putem tame da se vrate Svijetlu koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, da bi svi živjeli kao djeca svijetla“ zaključio je svoju propovijed biskup Križić.

Biskup Križić je pod svetom misom, kako je običaj na svetkovinu Bogojavljenja, blagoslovio vodu koju su vjernici ponijeli svojim kućama kako bi ih Božji blagoslov pratio tijekom ove godine. Na kraju svete mise župnik Vazgeč pozvao je sve vjernike u župnu kuću gdje je biskup Križić blagoslovio prostorije župnog stana.