Duhovnost

Duhovnost  znači biti pokretan Duhom Božjim (Rim 8,14: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji). Suprotnost duhovnosti je grijeh. Življenje po Duhu  prije svega je stvar čovjeka kao partnera u dijalogu s Bogom. Čovjek kao pojedinac pozvan je na vjeru. Prihvaćajući dar vjere, njegovo srce biva ispunjeno Božjom ljubavlju.

Duhovnost svoje ispunjenje nalazi u mistici. Sjedinjenje s Bogom, u biblijskoj perspektivi, izraženo je prije svega u jednini: “Al ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju” (Ps 73,23). ,no, treba govoriti i o duhovnosti u množini: “Blago vama…” (Lk 6,20sl). Ili: “Vi u meni i ja u vama” (Iv 14,20). Množina u tim slučajevima zadobiva svoje puno značenje u krugu onih koji se poznaju i ljube. Usp. Mt 18,20: “gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima”. Duhovnost ukazuje na svaki pokret Duha u pojedincu i u zajednici vjernika, koji ima, sa strane čovjeka, obilježje da pušta da ga Bog vodi, prema Bogu se zauzima stav bdjenja i primanja.  Duhovnost, dakle, znači isprazniti se da bismo bili ispunjeni Kristovim i Božjim Duhom (npr.: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati” – 1 Kor 2,14).

Kršćanska duhovnost morala bi biti bitno biblijska duhovnost. To znači da bi svakom kršćaninu upravo poruka Biblije  trebala  biti nadahnuće  života, rada, govora, molitve, susreta s ljudima. Kršćanin bi morao u sebe upijati poruku Biblije gotovo svaki dan. Nijedan mu dan ne bi smio proći a da mu Biblija nije u rukama,  jer jedno je  ono što čujemo na misi ili negdje drugdje, ono što se mora čuti i ne može se izbjeći, a sasvim je nešto drugo kad mi Bibliju uzimamo u svoje ruke , zato što osjećamo duboku potrebu upravo to činiti.