Biskup Križić u gospićkoj katedrali zaredio trojicu đakona i jednog svećenika
U subotu, 30. studenoga 2019. na blagdan sv. Andrije apostola, u gospićkoj katedrali gospićko-senjski biskup Zdenko Križić podijelio je na sv. misi u 11 sati sveti red đakonata bogoslovima. Domagoju Tujmeru, Bruni Lovakoviću i Igoru Luliću te đakonu Mariu Kralju svećenički red. Ovakvog slavlja u ovoj Gospićko-senjskoj biskupiji koja će sljedeće godine obilježiti svoju dvadesetu obljetnicu nije još bilo. Okupili su se domaći vjernici a došli su i župnici, obitelji, rodbina i župljani ređenika. Koncelebriralo je, uz biskupa u miru Milu Bogovića, više od trideset svećenika ove biskupije.
Pjevao je katedralni zbor pod ravnanjem Franje Puškarića.
Biskup je u propovijedi pošao od Evanđelja na današnji blagdan sv. Andrije u kojem evanđelist Matej izvješćuje o pozivu četvorice apostola: “’... Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju... te dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana ...’ U ovim pozivima su glavni elementi svakog Božjeg poziva tijekom povijesti Crkve. Isus zove – učenici se odazivaju. Nema tu drugih pojašnjenja ili bilo kakvih detalja. Ovi pozvani, sigurno su od prije poznavali Isusa, slušali ga i bili svjedoci njegovih izvanrednih djela, jer ne bi nitko ostavio sve i krenuo za nekim nepoznatim, ali evanđelist ne govori ništa o tome. Njega zanima samo konačna odluka učenika.“
Biskup Križić je na prvom mjestu istaknuo Isusov pogled – koji se uvijek ponavlja kad god Isus nekog poziva: "Isus ugleda, Isus vidi, Isus opazi,...". To je pogled izbora, ljubavi i nade. Pogled koji izdvaja osobu. Dakle, poziv nije, kako se može u prvi mah pomisliti, slučajnost, nešto što se događa usput, kao da Isus poziva koga prvog susretne. To nije tako. Ovo se još jasnije vidi u pozivu Natanaela kojeg je najprije pozvao Filip, ali mu Isus odmah želi objasniti da je to njegov poziv te reče: 'Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.' Filip je bio samo posrednik.“
Biskup je tada uputio riječ današnjim ređenicima:
„Draga naša mlada braćo, ni jedan od vas nije slučajno pozvan. Isus vas je vidio. Što je to Isus vidio kod ovih prvih učenika ili kod vas, o tome je možda, bolje pretjerano ne razmišljati. Budimo iskreni: kada gledamo svoj život gotovo nitko od nas nije pozvan zato što je među kolegama bio najbolji, najpobožniji, najuslužniji, itd. Da se Bog služio tim kriterijima na našem ili vašem mjestu bili bi vjerojatno, neki drugi. Apostol Pavao kada razmišlja o svom pozivu i pozivu drugih, veli: 'Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.' (1Kor 1,26ss). Marko kod Isusova poziva ne daje nikakva druga objašnjenja nego samo veli: 'Isus pozva one koje htjede'. Zašto htjede baš te, do odgovora nećemo doći nikada nekom našom ljudskom logikom. Jedino je sigurno da je izbor uvijek znak posebne Božje ljubavi i milosrđa. Drukčije se ne može razumjeti.
Stoga, na pitanje, što je Isus vidio u prvim učenicima ili što je vidio u vama? odgovor je samo ovaj: vidio je dovoljno kvaliteta da možete izvršiti poslanje koje je Bog za vas predvidio, da možete ispuniti Božja očekivanja. Ali to, po sebi, još nije jamstvo da će se tako doista i dogoditi. Božji poziv je uvijek u nadi. Bog se nada da ćemo ostvariti ono što on želi, za to daje potrebne milosti, ali sve zavisi od naše suradnje s njegovom milošću. Nadao se i kada je pozvao Judu. Nije ga pozvao da ga Juda izda. U tom smislu možemo reći da je svaki Božji poziv u nadi. Mi puno govorimo o nadi koju imamo u Boga, ali ne smijemo zaboraviti da i Bog ima nadu u nas. Ne smijemo zaboraviti da nam uvijek prijeti opasnost da postanemo Božje razočaranje.
Poziv zahtjeva suradnju s Božjom milošću. Bez suradnje s milošću svećenik će postati smiješan, kako veli papa Franjo. Sveti Pavao piše: 'Milošću Božjom to sam što jesam'. A onda nadodaje: 'Ali milost koju mi je Bog dao nije bila uzaludna. Trudio sam se.' (1Kor 15,10). Ovo je bitno. Nemojte dopustiti da milost koju vam je Bog dao bude uzaludna i nemojte zaboraviti da vas je Isus vidio i pozvao, jer Isus u vas ima nadu. Dopustite Isusu da njegov pogled na vama trajno ostane i nemojte se od tog pogleda nikada skrivati.
Drugi element Isusovog poziva je inicijativa. U Židovstvu onoga vremena učenici biraju učitelja. Međutim, ovdje je Isus onaj koji uzima inicijativu, pa i onda kada su drugi posrednici. To naglašava svojim učenicima govoreći : 'Niste vi izabrali mene'. Nitko od nas nije prvi izabrao, nego smo izabrani. Mi smo se odlučili samo zato što se Bog prije odlučio za nas. Nemojte zaboraviti da je poziv Božji dar.
Najvažnije za pozvanoga je ponajprije vjera, povjerenje u Isusa. U tome je bît svega. Isus kod poziva ne daje detaljnu listu svojih zahtjeva, ne kaže unaprijed što sve pozvanoga u životu čeka. Ne daje neka velika obećanja kao što to čine političari da ljude privuku na svoju stranu.
Ni učenik ne može tražiti da mu se na početku sve pojasni, da mu se kaže što dobiva ili što gubi prihvaćajući poziv. Ne ide se za Isusom u sigurnosti nego u vjeri. Kada je Petar postavio pitanje: “Mi smo ostavili sve i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?”- nije dobio nikakav jasan odgovor, jer pitanje nije Isusu bilo nimalo simpatično: “Što ćemo dobiti?” Pravo pitanje učenika moralo bi biti: “Što ja mogu drugima dati?” Ako se traži samo neki osobni interes, poziv je osuđen na propast. Isus doduše, odgovara da će dobiti stostruko, ali dodaje: "s progonstvima", a oni to tada nisu razumjeli. Ovo je znakovito. To je poruka svima: Dobit ćeš stostruko ako si spreman u pozivu prihvatiti progonstvo, tj. poniženja, odbačenosti, nerazumijevanja, udarce … Poziv se mora prihvatiti u vjeri. Ništa drugo ne jamči uspjeh. Isusov učenik mora računati i na odbijanja, neprihvaćanja, poniženja, ali ništa od toga neće ga slomiti ako ima vjeru da je Isus s njim i da je on jamac njegove budućnosti. Moramo se stalno ispitivati kakva je naša vjera, kakvo je naše pouzdanje u Isusa? Ako toga nemamo, problemi će nas potopiti.
Kod poziva učenici ostavljaju sve i idu za Isusom. Dakle, na 2. mjestu po važnosti je napuštanje – ostavljanje svega. Tko to nije sposoban, bolje da se ne odazove. Učenici ostavljaju barke i mreže, carinarnicu i obitelji. Poziv ne dopušta imati nekakve rezerve u bilo kojem smislu. Jedina sigurnost je Isus i ne smije se imati ništa izvan Njega. Isus, kada šalje učenike, šalje ih praznih ruku, bez štapa, torbe, rezervne odjeće. On želi biti njihova sigurnost. Kad se vraćaju, pita ih: “Je li vam što nedostajalo”. Odgovor je: “Ništa, Gospodine!” Ne može se živjeti poziv stavljajući sigurnost na nešto drugo. Ako Bog, ima konkurenciju, povlači se. Zato je potrebno obavljati redoviti ispit savjesti s obzirom na to gdje su naše istinske sigurnosti. Ako to nije Bog, onda će poziv postati promašaj. Ne smijemo zaboraviti istinu: Učenik nije, prije svega, onaj koji je nešto ostavio nego onaj koji je nešto našao. Ako u svom pozivu niste našli istinsku dragocjenost, onda ćete se na jedan ili drugi način vratiti svemu onome što ste ostavili.
3. element Isusovog poziva su riječi: 'Idi za mnom' ili 'Slijedi me'. Što to znači? Slijediti Isusa znači imitirati Isusa, živjeti kao On, imati ga stalno pred očima. Bez ovoga sve će završiti u slijepoj ulici. Slijediti Isusa nije lako i to nosi sa sobom ne mali umor. Ali to je blagoslovljeni umor, umor koji ispunja život. Svećenik u nasljedovanju Isusa mora i osjetiti taj umor. Svi znamo da zauzeti rad iscrpljuje životne snage. Međutim, blažen je život koji se istroši u službi Bogu i ljudima. Svećenik, ako se ne izmori od služenja izmorit će se od komotnosti. A ovaj umor je za svećenika rak, neizlječiva bolest.“
Biskup je i na kraju očinski pozvao ređenike: „Dragi mladići! Nemojte se uplašiti Isusovih zahtjeva. Kada se na njih odgovori oni proizvode radost. Vi ste krenuli ovim putom da budete sretni i radosni. To je i Božja želja za vas. To ćete i sigurno biti ako ostanete vjerni svom svećeničkom pozivu. Molit ćemo Gospodina da tako bude. Amen.“
Na kraju donosimo nekoliko podataka iz životopisa naših ređenika:
Mario Kralj rođen je 18. lipnja 1991. u Zagrebu. Kršten u župi Sv. Tri Kralja u Kraljevom Vrhu. Sakramente prve pričesti i krizme primio je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Oroslavju. Tu je polazio osnovnu školu i opću gimnaziju u srednjoj školi. Po završetku srednje škole studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Paralelno s upisom na teologiju ušao je u Karmelski red i tamo primio redovničku formaciju te službe lektora i akolite. Tijekom razlučivanja, prije polaganja doživotnih zavjeta, odlučio je nastaviti put prema svećeništvu u Gospićko-senjskoj biskupiji. Danas je primio sakrament svećeničkog reda.
Domagoj Tujmer, rođen je 20. prosinca 1988.godine u Zagrebu u župi Bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici. Završio je osnovnu školu Jure Kaštelana u Zagrebu te srednju školu - smjer-tehničar za mehatroniku. Studirao je na filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu.
Bruno Lovaković rođen je 8. siječnja 1993. godine u Našicama. Prebivalište mu je u župi Našašća Svetoga Križa u Trnavi (filijala Lapovci). Osnovnu školu završio je u Trnavi, a srednjoškolsku naobrazbu započeo u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati gdje je upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Nakon dvije godine u Međubiskupijskom sjemeništu svoje daljnje školovanje nastavio je u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Požegi u kojoj je maturirao. Nakon položene državne mature upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu te je po diplomiranju primljen za svećeničkog kandidata u Gospićko-senjsku biskupiju.
Igor Lulić rođen je 27. siječnja1980. godine u Zagrebu. Na krštenju je dobio ime Ivan a kršten je i sve ostale sakramente primio u župi ''Kraljice Svete Krunice'', Ravnice u Zagrebu. Nakon završene osnovne i srednje škole upisao je i završio Pravni fakultet. Još za vrijeme studija razmišljao je o duhovnom pozivu. Nakon promišljanja odlučuje se i primljen je za kandidata Gospićko-senjske biskupije. Studirao je na Filozofsko-teološkom studiju Družbe Isusove u Zagrebu i uspješno diplomirao.
Na kraju sv. mise ređenicima je u ime župe Gospić čestitku izrekla članica župnog vijeća i župnog zbora gospođa Josipa Vrkljan, a pridružila su se i djeca u ličkoj narodnoj nošnji. Slavlje je završilo Lijepom našom, a blagovanje i druženje priređeno je u Pastoralnom centru župe Lički Osik.
s. Robertina Medven
foto L.S.
