Svetkovina Svih svetih na groblju Svete Marije Magdalene u Gospiću

Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić na svetkovinu Svih svetih, u petak 1. studenoga 2019. predvodio je misno slavlje u kapeli Svih svetih na gospićkom groblju Sv. Marije Magdalene u 10 sati. Koncelebrirali su: kancelar i biskupov tajnik preč. Mišel Grgurić i domaći župnik preč. Mario Vazgeč. Asistirali su đakon vlč. Mario Kralj i bogoslovi: Domagoj Tujmer, Bruno Lovaković i Igor Lulić. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Franje Puškarića.

Biskup je u propovijedi istaknuo da današnji i sutrašnji dan pohađamo grobove naših pokojnih za koje molimo, s njima razgovaramo i na taj način pripremamo i sami sebe za bitni dio ljudskog života, a to je smrt. Cijeli život je škola, učenje, da bi se znalo dostojno umrijeti. Svjesni smo da će svakome od nas doći smrtni moment kada ćemo i sami ponoviti zadnje Isusove riječi na križu: „Svršeno je.“

Biskup je zatim, pozvao vjernike, koji su ispunili kapelu i prostor ispred nje, kako se trebamo spremati i prijeći taj put od života do smrti, put od života do Života, do uskrsnuća. „Biblija veli da je čovjek uzet od zemlje te je tako u rodbinskom odnosu s njom, naziva je majkom i toj se zemlji od koje je uzet vraća. Međutim, čovjek nije samo zemlja. Bog je u njega udahnuo svoj Duh i zato je čovjek postao živa duša. Jedino je čovjek nositelj tog Božjeg Duha i zato njegov život i njegova smrt ne mogu biti jednaki životu i smrti životinja ili drugih stvorenja. Od svih vidljivih bića samo je čovjek stvoren kao slika Božja. Bog mu nije dao svoju sliku da bi onda tu istu sliku uništio, satro. Čovjek može u sebi narušiti sliku Božju, ali Bog to neće nikada. Bog je tu sliku dao sa željom da ona bude vječna. I tu želju utisnuo je u dušu čovjeka i zato se čovjek ne miri sa smrću, nego želi vječnost.

Biblija o smrti ljudi koji su bili prijatelji Božji, govori da umiru sretni s osjećajem da idu u život. Tako veli za Abrahama, Izaka, Jakova, Josipa, Mojsija. Jušua na dan svoje smrti ne govori da danas završava životni put nego: 'Ja krećem danas na put kojim je svima poći.' (23,14).  To je novi put, put novog života koji nema svoga kraja. Poruka je jasna: vjernost Bogu je jamstvo života, jamstvo vječnosti. Nema nigdje drugog jamstva. Čovjekov život je u Bogu. Ili kako Isus odgovara onima koji su vjerovali u Boga, ali nisu vjerovali u uskrsnuće i drugi život: 'Niste li čitali što vam je Bog rekao: ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. A Bog nije Bog mrtvih nego živih'“ (Mt 22, 31-32).

Biskup se potom, osvrnuo na moderno društvo koje sve više negira Boga te grčevito nastoji naći rješenje za smrt, bez Boga. Želi pošto-poto smrt ukloniti iz života ljudi, ali svi pokušaji završavaju u prazno. Biskup je nastavio: „Čovjek, istina, u sebi žudi za vječnošću života ali hoće to postići bez Boga. Rezultati su nikakvi. Tjeskoba sve više uzima maha, jer čovjek jasno vidi da ga to nadilazi i da svojim snagama to ne može ostvariti. Ako već ne može svladati ili isključiti smrt iz svog života, nastoji sam odlučiti do kada će živjeti i kada će umrijeti. Zato se toliko govori o abortusu i o eutanaziji ...  Toliki uopće ne žele govoriti niti slušati govor o smrti. Još nekako slušaju o smrti drugih, ali pod uvjetom da nema nikakve veze s njima. Žele pobjeći od smrti ili se barem osloboditi straha i tjeskobe u odnosu na smrt, ali to ne ide. Bježeći od smrti, ne pripremaju se za smrt, nego za prelazak u ništa, što opet ne ide nikako bez tjeskobe i osjećaja da je cijeli život besmislen.

Mnogi su praznim frazama željeli dati odgovor na problem smrti, pa su se tako mogle čuti parole: 'Dok smo mi živi smrti nema, kada dođe smrt onda neće više biti nas.' Ili ona druga fraza: 'Ne boj se smrti, s njom ne završava sve, ostaju živjeti drugi iza tebe.' Kako pojednostavljeno rješenje! Koga ovo može utješiti?“

       Biskup je istaknuo jedinu istinu „da samo vjera daje odgovor na problem smrti. Samo se snagom vjere dolazi do iskustva uskrsnuća i života. Bez vjere život ostaje prazan, bez smisla, a smrt postaje samo ruganje životu. Nažalost, mnogi žive bez vjere. Mnogi opet nisu protiv vjere nego su jednostavno indiferentni. A nije mali broj onih koji se deklariraju kao vjernici, ali imaju hladan odnos prema Bogu ili se ponašaju po onoj: 'Bog možda postoji, a možda i ne postoji.'  Oni su vjernici 'za svaki slučaj'. Ovi donekle, vjeruju u Boga, ali Bog nema nikakav utjecaj na njihov život. Ima puno i onih koji su rođeni kao vjernici, ali to nikada nisu postali. Veliki kršćanski teolog Tertulijan piše: Kršćanin se ne rađa, kršćanin se postaje. Vjera mora biti čovjekovo uvjerenje, a ne samo tradicija. U ovakvih vjernika, vjera u uskrsnuće i život vječni ravna je nuli. Ako i priznaju da su vjernici, ne znaju u što vjeruju niti čemu se nadaju. Mnogi tako žive kao da ih se smrt ne tiče, kao da je smrt nešto što se tiče nekih drugih. Ne žele imati nikakav kontakt sa smrću i nikakvu blizinu smrti. Ta kultura uzima sve više maha. To se jasno vidi i iz nastojanja da se umiruće ili neizlječive bolesnike smjesti u bolnice ili hospicije samo da se slika smrti udalji od kuće. Većina ljudskih života se gasi u bolnicama ili staračkim domovima. Vidljivo je kako ni bolnice ne žele veliki broj registriranih smrti na svojim odjelima pa sugeriraju da se bolesnike vodi kući da umru u obitelji. I tako se to prebacuje s jedne na drugu stranu.

Postoji sve veći strah i od samog asistiranja umirućima. Mnogi žele biti što dalje i doći na sprovod kada je pokojnik već pokriven u lijesu. Kako je ovo žalosno! Čovjeku, pred rastanak s ovim životom, uskraćuje se blizina i ljubav. A to bi trebao biti poseban trenutak u životu onih koji ispraćaju bolesnika s ovog svijeta. Tko ima to iskustvo zna da se zadnje riječi umiruće osobe posebno pamte, prepričavaju, one ostavljaju poseban dojam jer su neki oblik testamenta dotične osobe. Kako se lako lišavamo takvih velikih iskustava.

Izbjegavanjem smrti drugih, ne pripremamo se za svoju smrt za koju svi znamo da će jednom doći. To ima i svoje posljedice. Tko ovako čini, mora računati s posljedicama - da će mu blizina njegove osobne smrti biti samo tama, tjeskoba, očaj i beznađe. Čovjek vjere nije pošteđen straha od smrti, ali mu vjera daje svijetlo po kome on osjeća ono što dolazi iza smrti. Mnogi su imali iskustvo Božje blizine, radovali su se smrti s osjećajem da idu u novi život u kojem više nema suza ni boli. Doživljavali su smrt kao vrhunac života, kao njegovu puninu. Zato su smrt prozvali dies natalis, dan rođenja. Pouzdanje u Boga čini smrt prihvatljivom i odgoni strah od smrti. Isus je umro smiren jer je imao neizmjerno pouzdanje u Oca. U tim zadnjim trenucima mogao je reći: Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj, odnosno, život svoj.“ Biskup je završio propovijed s molitvom: „Neka nam Gospodin udjeli milost da svaki od nas može umrijeti imajući na usnama ove ili slične riječi. Amen.“

      Nakon sv. mise, svi su u procesiji, predvođeni križem, pošli do središnjeg križa gdje je biskup Križić predvodio molitvu odrješenja za sve pokojne i blagoslovio groblje. Potom je na obližnjem grobu  službenice  Božje s. Žarke Ivasić, milosrdnice  koja je prije 75 godina strijeljana i pokopana nedaleko kapelice Sv. Marije Magdalene, podnijevši mučeničku smrt, pozvao na molitvu za njezinu beatifikaciju  te za pokojne svećenike koji počivaju na ovom groblju.

     U gospićkoj katedrali sv. misu u 8 sati predvodio je biskup u miru mons. Mile Bogović, a  večernju u 18 sati predvodit će župnik  preč. Mario Vazgeč.

                                                               s. Robertina Medven