Biskup Križić na Bijelu nedjelju u Gospiću krstio osmero djece

Na Bijelu nedjelju, 28. travnja, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, u koncelebraciji kancelara i tajnika Mišela Grgurića, župnika Maria Vazgeča, kapelana vojne kapelanije Bl. Alojzije Stepinac u Karlovcu Ivana Blaževca, predvodio je u gospićkoj Katedrali misno slavlje pod kojim je krstio osmero djece gospićke katedralne župe Navještenja BDM. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

Biskup je propovijed počeo opissujući značenje Bijele nedjelje kada se slavi i svetkovina Božanskog milosrđa: „Ova Bijela nedjelja, negdje nazvana “Mali Uskrs”, u Crkvi se još naziva “Nedjelja Božjeg milosrđa”. Naziv je dobila prema objavi koju je imala sveta Faustina kojoj je Isus poručio: ’Želim da prva nedjelja poslije Uskrsa postane u Crkvi blagdan moga Milosrđa. Kćeri moja, govori cijelom svijetu o mom neizmjernom milosrđu. Duša koja se taj dan ispovijedi i pričesti, zadobit će potpuni oprost od grijeha i svih kazni. Želim da se taj blagdan svečano slavi u cijeloj Crkvi'. Isus je za života pokazao neizmjernu Božju ljubav i njegovo milosrđe prema svim ljudima, a napose prema grešnicima, siromasima, bolesnima i patnicima. Na koncu, iz ljubavi prema ljudima dao je svoj život. Nakon uskrsnuća prvo pohađa ženu koja plače, skuplja učenike koji su se razbježali i ni na koji način im ne spočitava to što su ga u muci zatajili ili napustili. Ima razumijevanja i za tvrdokorne i spore u vjeri.

U današnjem Evanđelju smo čitali o njegovom činu milosrđa prema jednom učeniku koji odbija vjerovati da je on uskrsnuo. Isus se učenicima ukazuje kao živ, ali jedan od njih nedostaje. Osam dana nakon uskrsnuća Isus dolazi učenicima samo zbog tog jednog. Stalo mu je do svake osobe. Isusovog učenika Tome nema u društvu s ostalima. Otišao je, zna se zašto, ali se ne kaže  gdje. Navraća u društvo, ali i bježi od njega, jer mu u tom društvu netko nedostaje, onaj koji ih je okupio. Dojam je da je Toma od svih najviše patio zbog Isusove muke i u tom smislu doživio najjaču nutarnju dramu. Nema se više na što ili na koga osloniti osim na očaj. Toma je baš po ovom odlomku dobio negativnu kvalifikaciju: nazvan je 'nevjerni Toma'. Nešto što je postalo sinonim za svaku nevjernost.             Međutim, Toma je u ovom evanđeoskom odlomku predstavljen nadasve pozitivno. Predstavljen je kao onaj koji iskreno traži, koji hoće iskusiti susret s Uskrslim. Ne želi se osloniti na svjedočenje drugih učenika, jer njihovo svjedočenje nije uvjerljivo. Oni govore da su vidjeli Isusa uskrslog, a usprkos tome oni su dobro zaključani i u strahu. Čega se boje ako je Isus živ?

Bolja je jedna autentična sumnja nego neka laka sigurnost koja dispenzira od napornog osobnog traženja. Nije lako ni povjerovati, nije lako nekoga obratiti. Nužno je osobno iskustvo. Kada se Isus pojavljuje u prisutnosti Tome, Toma odbija staviti ruku... nego svjedoči:  'Gospodin moj i Bog moj...'  Toma odbija dodirnuti, zna da će od sada pa nadalje kontakt s Isusom biti po vjeri unutar kršćanske zajednice i baziran na njezinu svjedočanstvu. Postaje nužno vidjeti ga i prepoznati u Crkvi po svjedočanstvu kršćana koji imaju iskustvo susreta s Bogom živim. Zato Isus veli: ’Blaženi koji ne vidješe a vjeruju’. Vjera je od sad naša ruka s kojom dotičemo Boga, iako vjera nije laka stvarnost.

Toma je jedan od nas, čovjek koji se bori sa vjerom. Ne pada olako na koljena; nema kod njega brzog povjerenja. Jedan spor tip koji ima potrebu Božje strpljivosti i njegova milosrđa. Tomin put do vjere prožet je nerazumijevanjem, otporima, odbijanjem, kašnjenjem... Na kraju ipak je stigao. Evanđelist Ivan, izgleda,  ima prema njemu simpatije, jer ga možda smatra modelom pravog vjernika, vjernika koji se mučno bori sa svojom vjerom. Onaj tko se s vjerom bori do nje će sigurno doći. I Toma nije heroj, nije šampion, nije prvi u razredu. Došao je zadnji, ali je došao. Išao je vlastitim nogama, sa velikom mukom, nije odustao od traženja, što vidimo po tome jer navraća u zajednicu apostola, nije se pripustio umoru i očaju i nije se oslonio na neke samo utješne štake. Isus je njega čekao. On će moći konstatirati znake od čavala, tj. Isusovu ljubav koja mu nikada neće uzmanjkati, koja ga nikada neće ostaviti. Isus ima razumijevanja za one koji kasne. Dovoljno se prisjetiti razbojnika na križu. Put do Krista, do vjere, nužno poznaje i zakašnjenja. To je put zrenja; a sazrijeva se samo nakon što je čovjek uspio izgubiti na tom putu mnoge iluzije, umišljenosti, i neke svoje krive slike o Bogu. Tada će moći poput Tome iz srca reći: 'Gospodin moj i Bog moj'.

I Toma poznaje svoja trpljenja na putu svoje vjere. Koliko je tu bilo razočaranja! Ali Toma je uspio. Uspio je samo zato što nije stao, što se otvorio Isusovom milosrđu. Svatko ima svoj put do Krista. Nema tu ’shema’ koje su strogo propisane i obvezujuće. No, kod svakoga u temelju mora biti želja da hoće do Isusa doći. Netko će u svom traženju i skrenuti, upasti u različite sekte, nastrane grupe, krive putove, ali ako je traženje iskreno Bog će ga dovesti do istine. Najvažnije je da čovjek ne traži Boga po svojoj mjeri, Boga koji će mu biti poslušan i koji će se s njim uvijek slagati... Takva vjera završava u razočaranju jer zapravo i nije vjera u Boga nego u sebe. Toma je tražio i našao. Nije trebao provjeriti mjesto od čavala, jer je iskusio ljubav, tj. da je voljen, da je tražen i da je čekan. Toma je tako zaštitnik onih koji se bore za vjeru, koji se muče, ali su uporni, zakasne, ali dođu. Stignu prije nego ga vide: ’Blaženi koji povjeruju prije nego vide’. Za susret s Bogom važnije je srce nego oči. Tko ga otrije srcem sigurno će ga i vidjeti. Tako Toma nije ’nevjerni Toma’, jer ni drugi se od njega ne razlikuju ni po čemu. On je izabran da bude model vjerničkog traženja i borbe. I drugi su apostoli kao i Toma nađeni od Isusa. Nisu oni Isusa našli nego je Isus našao njih. Tako je i Toma nađen. On je dirnut od Isusa i zato nema potrebe da dodirne. Problem je danas mnogih koji su doduše povjerovali iako nisu vidjeli, ali nisu svi blaženi, jer neprestano traže da vide i dodirnu. Toma se nakon susreta s Isusom promijenio, ali nije primijetio da su se drugi, koji su već vidjeli, promijenili. Nedostajalo je svjedočanstvo iza susreta. To  ’iza’  postaje jako važno. Netko može postiti, napraviti velike žrtve, hodočašća, ispuniti neke zavjete, ali ostaje uvijek pitanje: što se dogodilo iza toga?  Što se to kod mene u životu promijenilo? Mogu li drugi što vidjeti?

Apostol Toma ostaje model koji govori: smiješ sumnjati, smiješ odbijati, smiješ i pasti, ali nastavi tražiti. Kada se susretneš, kada doživiš ljubav onoga koji je iz ljubavi otišao na križ, neka to drugi uoče da po tebi i drugi mogu stići, makar sa zakašnjenjem“ završio je biskup Križić svoju propovijed.

Biskup je na kraju svete mise zahvalio roditeljima na predivnom daru novog života župnoj zajednici u Gospiću. Potaknuo je roditelje i kumove da uvijek brinu da djeca koja su danas krštena rastu u vjeri. Poručio im je da roditelji djeci darivaju fizički život, ali isto tako trebaju brinuti da uvijek rastu i u duhovnom životu kao članovi Crkve.