Velika subota – Vazmeno bdijenje

Velika subota spomendan je Isusovog boravka u grobu. Ove godine, 20. travnja 2019.  s početkom u 21 sat, Vazmeno bdijenje je u gospićkoj katedrali  predvodio  gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, u zajedništvu s biskupom u miru mons. dr. Milom Bogovićem, tajnikom i kancelarom  preč. Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom preč. Mariom Vazgečem, uz asistenciju đakona Maria Kralja, bogoslova Brune Lovakovića i Domagoja Tujmera i sjemeništarca Marka Butkovića. Bdijenje je počelo kraj katedrale blagoslovom ognja i uskrsne svijeće, potom su svi pošli u procesiji u katedralu gdje su vjernici svoje svijeće upalili na uskrsnoj, otpjevan je svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Nakon biblijskih čitanja te pjevanja antifona i psalama, biskup Križić održao je sljedeću propovijed:

„Kada je na Veliki petak popodne,Isus sin Božji umro na križu, nije ostalo puno vremena za obred pokopa. Isus je umro oko 15 sati, ali za obred pokopa trebalo je najprije tražiti dozvolu od Pilata, jer se to redovito nije dopuštalo, budući da su na križu završavali osuđenici za najteža kaznena djela, a pokapani su u neke zajedničke grobnice i najčešće, na neznanim mjestima.Međutim, Pilat je, na iznenađene mnogih, dopustio da se Isusovo tijelo može pokopati s redovitim obredima ukopa. No, Isus nema svoje grobnice, pa je i to trebalo providjeti. No vrijeme je sve  pritiskalo na žurbu, jer sa zalazom sunca započinje novi dan, a to je subota i veliki dan Pashe kada su bile zabranjene sve fizičke aktivnosti.Znamo da su dvojici razbojnika raspetih s Isusom prebijane golijeni, a Isusu su, iako su vidjeli da je već umro, proboli bok, to sve iz žurbe da osuđenici čim prije umru te ih se može ukloniti prije zalaza sunca.Tako je obred Isusova pokopa obavljen na brzinu, i nije bilo mogućnosti iskazati mu svu dužnu pozornost, kakav je bio običaj.

U nedjelju, rano ujutro, žene idu obaviti ono što nisu stigle u petak popodne. I tu doživljavaju iznenađenje, bolje reći zaprepaštenje. Veliki kamen s grobnog ulaza maknut je, a grob u koji je Isus pokopan, prazan.Tu imaju i viđenje: dva čovjeka u blistavoj odjeći išla su im u susret s pitanjem: 'Zašto tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu.' Oni to govore čudeći se, kako to žene ne znaju te nastavljaju: 'Sjetite se, što vam je govorio dok je još bio u Galileji.'Isus je u više navrata govorio o svojoj muci i smrti, ali je uvijek nadodao da će treći dan uskrsnuti. Izgleda da nitko nije razumio to što je on govorio, kao da nitko nije računao s njegovom mukom i smrću, a još manje s njegovim uskrsnućem. Vidi se to i iz činjenica: učenici nisu bili kadri prihvatiti njegovu muku, a sada, kad nalaze prazan grob, zadnja im je pomisao  Isusovo  uskrsnuću. I žene koje prve dolaze na grob i nalaze ga praznog, uz spomenuto viđenje, samo su se jače uplašile i ništa više. Najstariji evanđelist Marko izričito veli da žene od straha o tome nisu nikome ništa govorile.

Luka, u odlomku koji smo čuli, kaže da su žene to rekle apostolima, 'ali su se njima te riječi činile kao tlapnja te im ne vjerovahu'.Žene su im  vjerojatno, sve ispričale vrlo nesuvislo,  jer su se same tako osjećale. Petar je unatoč tomu pojurio na groblje, više iz znatiželje nego iz vjere, i vidio sve onako kako su žene pričale, ali ni to mu nije bilo dovoljno da bi povjerovao, nego, kaže evanđelista, 'vrati se kući čudeći se tomu što je vidio'.  Možemo uočiti da evanđelja realno pripovijedaju o događaju uskrsnuća. Nije im neugodno priznati svoju nevjeru, svoje sumnje, svoje neznanje, svoju tvrdokornost. Ovo dakako, pokazuje kako je vjera teška stvarnost. Učenici su vidjeli mnoga Isusova čudesa, pa i uskrsnuća nekih mrtvih osoba, bili su očevici njegove božanske moći, slušali njegove  navještaje koje je On potvrđivao svojim djelima, ali sve to nije bilo dovoljno da mu povjeruju. Zapravo, oni su od Isusa slušali i čuli samo ono što im je odgovaralo, što ih je oduševljavalo, što im je bilo simpatično i privlačno! Ništa čudno, jer je i danas kod mnogih vjernika tako. Mnogi od vjere biraju samo ono što im odgovara, odnosno, ono što nije zahtjevno. To nije prava vjera.Vidimo, nitko od učenika, niti od žena, nije povjerovao zato što je vidio prazan grob, nego povjerovali su tek onda kada su susreli Uskrsloga. Bez susreta sa živim Bogom nema prave vjere. Nitko neće postati vjernik gledajući Boga stvoritelja na prekrasnim Michelangelovim freskama na zidovima Sikstinske kapele, ili promatrajući prekrasni i veliki Isusov kip na Corcovadu u Rio de Janeiru, ili stojeći pred tabernakulom. Do vjere dolazi se kada osoba dopusti Bogu ulazak u njezin život, kada se susretne s Bogom u dubini svoje nutrine.

Marija Magdalena povjerovala je, ne kada je vidjela prazan grob, nego kada je susrela Uskrsloga koji ju je pozvao njezinim imenom. Apostol Toma povjerovao je kada je stao pred Isusom licem u lice. Ostali učenici nisu povjerovali pred praznim grobom, nego kada su susreli Isusa živoga.Vjera nije, ne može i ne smije biti teorija. Vjera nije u tomu da Bog postoji, ili da postoji neka viša sila od koje zavisimo. Vjerovati u Boga, a ne imati kontakt s njim, ne razgovarati s njim, ne osjećati ga živo u svojoj nutrini- takva vjera ne daje mogućnost vjerovanja u uskrsnuće i vječni život. Zato imamo i danas toliko onih koji kažu da vjeruju u Boga, ali ne vjeruju u uskrsnuće.Apostol Pavao, pišući vjernicima u Korintu, čudi se kako ima podosta kršćana koji su prihvatili Isusa, ali ne vjeruju u uskrsnuće. Apostol ne može razumjeti takvu vjeru. Ne zna kakvu korist ljudi vide od takve vjere, čemu im ona uopće služi. Zato im Pavao veli:'A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima' (1Kor 15,17), i dodaje: 'Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo,najbjedniji smo od svih ljudi.' (15,19).Bez vjere u uskrsnuće, bez vjere u vječni život, gube smisao sve naše žrtve, sva naša odricanja, sve naše nastojanje oko krjeposna života, pa im Pavao ironično poručuje: 'Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti.' (15,32).Pavao odmah zaključuje zbog čega neki kršćani ne vjeruju u uskrsnuće. Ne vjeruju samo zato što „ne poznaju Boga“ (15,34). To znači da žive neku površnu vjeru koja im ne daje mogućnost upoznati Boga. Oni vjeruju u Boga, ali se s njim ne druže,ne slušaju Božju riječ, ne komuniciraju s Bogom u molitvi, ne sudjeluju u sakramentalnom životu kršćanske zajednice. Bog tako ostaje u potpunoj magli, a oni u potpunom neznanju.Bez vjere u uskrsnuće život ne može naći smisao, a smrt postaje ruganje životu. Evo, zbog čega su i mnogi poznati ljudi pred smrt izjavljivali da život nema nikakvog smisla. U životu su imali sve što su mogli zamisliti, a onda izjavljujukako život nema smisla, ne znaju zašto su živjeli. Nasuprot ovima, imamo bezbroj ljudi vjere s posve suprotnim svjedočanstvom. Oni su jasno vidjeli da njihov život ima smisla, iako življen u velikim patnjama. Išli su prema smrti s puno vedrine jer su u njoj jasno nazirali vrata vječnosti i od Boga obećani novi život u kojem 'neće biti ni tuge, ni jauka ni boli' (Otk 21,4).“ Biskup je propovijed završio sa čestitkom:

„Neka ovo vazmeno bdijenje, slavlje Isusova uskrsnuća, podari svima nama milost jačeg susreta s Uskrslim koji nam jamči da je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Amen.“

Nakon propovijedi bio je blagoslov krsne vode, obnova krsnih obećanja i nastavak svečane sv. mise. Pjevao je Katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

Na kraju bio je blagoslov jela i završna pjesma Kraljice neba raduj se, aleluja!

                               s. Robertina Medven

foto L.S.