Svjetski dan bolesnika u gospićkoj bolnici

Svjetski dan bolesnika proslavljen  je u Općoj bolnici u Gospiću sv. misom koju je predvodio  gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji s tajnikom i kancelarom preč. Mišelom Grgurićem, gospićkim župnikom preč. Mariom Vazgečem i ravnateljem  Biskupijskog Caritasa  preč. Lukom Blaževićem. Na misnom slavlju okupili su se, uz pokretne bolesnike, djelatnici bolnice, liječnici i medicinske sestre. Na početku je dobrodošlicu  Biskupu i prisutnima zaželjela  bivša ravnateljica gospićke bolnice, sada u mirovini, dr. Marija Ilievski, koja je i predsjednica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva u Gospiću.  Glavna medicinska  sestra u ovoj bolnici, Ruža Uremović, predsjednica je gospićkog ogranka Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara.

Biskup je u propovijedi istaknuo blagdan Gospe Lurdske na koji je 1993. papa Ivan Pavao II. proglasio  Svjetski dan bolesnika te nastavio: „ Nigdje se ne okupi toliki broj bolesnika kao na ovaj dan u Lurdu. Međutim, Marija je i davno prije Lurda prozvana „Zdravlje bolesnih“. Marijanska svetišta puna su zahvalnih ploča za Marijinu pomoć ili tjelesno ozdravljenje. Ne treba nikoga uvjeravati koliko je bolest teška stvarnost u ljudskom životu. Bolest čovjeka ponižava, izobličuje, deformira. Starozavjetnog pravednika Joba, nakon izvjesnog vremena teške bolesti, prijatelji, koji su mu došli u posjetu, ne prepoznaju. Kada su ga vidjeli briznuli su u plač. Vidjeti u potpunoj nemoći osobu koju si poznavao kao punu života, aktivnosti, vedrine, ... šokira. Biblija veli da su prijatelji kod Joba bili tjedan dana i nisu progovorili ni jednu jedinu riječ. Patnja zatvori usta. Ne znaš što bi rekao, jer riječi utjehe nemaju neki poseban učinak. Patniku je najvažnija blizina osoba, a ne njihove riječi.

Prorok Izaija 800 godina unaprijed najavljuje patnju Mesije sa svim karakteristikama patnje svakog čovjeka. I Isusa je patnja izobličila, unakazila, bio je za neprepoznati. I njemu se događa kao tolikima: On kao patnik nije više interesantan. Mase koje su ga slijedile, klicale mu i htjele ga proglasiti kraljem, sada su se povukle i ostavile ga. Ovakav nije privlačan. I njegov prvi učenik, Petar, distancira se od njega uz zakletvu da toga čovjeka ne poznaje. Petar takvoga Isusa više ne poznaje. On Petru nije više onaj od prije. A Pilat kada ga je dao bičevati, nije odredio broj udaraca, nego ga prepustio vojnicima na iživljavanje i on ga poslije gotovo ne prepoznaje, pa veli: „Evo čovjeka“, u smislu: „Zar on liči na čovjeka?“ Patnja i bolest čovjeka ponižavaju. Koliko imamo takvih primjera. Toliko ima starijih i bolesnih u bolnicama i domovima koje gotovo, nitko ne posjećuje.

      Liječio sam se u bolnici kad sam imao 18 godina, pa sam već tada mogao vidjeti svega. Nekim starijim osobama nije dolazio u posjet baš nitko, ili barem ja to nisam vidio. Znam da sam im donosio puno toga što sam dobivao, - voća, slatkiša, - oni su bili tako zahvalni, ne toliko što su baš trebali toga, nego zbog toga što im netko iskazuje pozornost. Kada je jedan od tih umro, već drugi dan došle su tri-četiri osobe tražeći je li ostavio oporuku. U sobi nas je bilo dvanaest. Jedan mladi čovjek koji se liječio od tuberkuloze bio je tako hrabar da ih je oprao: „Sram vas bilo, niste mu nikada došli, a sada tražite oporuku.“ Tada su se brzo pokupili i otišli. Ostalo mi je to u dubokom žalosnom sjećanju.

Kako nekada ljudi mogu biti hladna srca! Možda i zato što nemaju iskustva prave patnje. Majka Terezija rekla je za umiruće koje je skupljala po pločnicima: „Umirali su s osmjehom.“ Isus je prema bolesnima i opterećenim ljudima bio pun sućuti. Nije nikada prošao pored bolesnika koji je vapio, a intervenirao je i pružao pomoć i onima koji ga nisu molili.

Međutim, bolest i patnja nisu stvarnosti koje samo ponižavaju čovjeka, nego i stvarnosti koje posvećuju kao možda, ništa drugo. Ako je išta umijeće ili Božji dar, to je strpljivo nošenje svoje patnje. Kako su velike one osobe koje nose teške patnje, a nisu izgubile vedrinu i dobrotu srca! Uz to, osoba kroz patnju upozna samu sebe. Upozna što je u životu važno, čemu treba posvetiti posebnu pozornost, a do čega ne treba puno držati. Najviše što osoba može Bogu prikazati jesu  strpljivost i ljubav u patnji. Sve drugo je manje od toga. Nema ništa što bolje posvećuje od toga. Uz patnju koja se nosi ljubavlju i strpljivošću, služenje je još jedan znak posvećenja. Služenje općenito, prije svega u svojoj obitelji, a onda napose služenje patnicima i bolesnima.“

Biskup je posvijestio liječnicima i sestrama da je ovo mjesto njihovo posebno posvećenje. „Posao koji radite nije vaša profesija, to je vaš poziv. Ne može to raditi svatko, za to je potreban poseban poziv. Za ovaj posao nije dovoljna samo stručnost, potrebno je i srce. Vaš posao je u uskoj vezi s duhovnošću. Vi ovdje liječite ne samo tijelo, nego i dušu. U pravom smislu te riječi: vi ste ovdje i duhovnici. Koliko bolesnicima znači vaš osmjeh, vaša vedrina, vaša pozornost prema njima. To je neizrecivo. Znamo dobro, i vi ste samo ljudi i ne živite bez ikakvog problema i nije uvijek lako biti vedar i nasmijan. I zato je potrebna ne mala askeza. Ako hoćete Bogu prikazati neko dobro djelo, neki čin ljubavi, ne morate postiti ili izabrati neki drugi oblik odricanja. Obećajte mu vedrinu i ljubav tijekom dana u svojoj službi. To će Bogu biti nešto najdraže. Neka Bog u vašem srcu bude vašom snagom, vašom radošću, vašom ispunjenošću i neka preko vas liječi i tijelo i dušu svih koje nevolja dovede u ovu kuću.“

Nakon sv. mise  slijedio  je  razgovor i druženje uz kavu i kolače. Potom su biskup, župnik i kancelar obišli Odjel kirurgije i nastojali ohrabriti bolesnike. Krist je onaj koji daje snagu i smisao bolesti i patnji.

Djelatnici biskupijskog Caritasa darivali su bolesnike prigodnim poklonima.
 

 s. Robertina Medven